Goran Bjelanović: Slobodan duh će spasiti ljudsko dostojanstvo

U petom vijeku prije nove ere Perikle umire u jednoj od epidemija sličnoj današnjoj i kaže mladom ljekaru Hipokratu: “U hiljadama godina za nama, nastupiće na hiljade epidemija i samo će slobodan duh spasiti ljudsko dostojanstvo”, počinje razgovor za “Vijesti” crnogorski reditelj Goran Bjelanović. Upravo to je bio jedan od motiva njegovog novog kratkometražnog igranog filma “Balkanski D mol”, u trajanju od 7.45 minuta, koji je krajem septembra prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog i kratkog igranog filma, Jahorina film festivalu, gdje je dobio i specijalnu nagradu žirija u konkurenciji od 178 kratkometražnih igranih filmova iz 22 zemlje.

“Filmu ‘Balkanski D mol’ Gorana Bjelanovića iz Crne Gore, zato što koristi i izvrće žanrovske konvencije kako bi se bavio složenim temama, zato što to čini s vrlo malo riječi i pleše po rubu”, navodi se u obrazloženju žirija.

S obzirom na početak razgovora, “Vijesti” je zanimalo kako se u čitavu filmsku ideju, priču i život uklopila pandemija virusa korona koja hara svijetom.

“Moja je teorija da kovid-19 nije ni prirodna, ni vještačka bolest, nije ni biološko oružje, već je u pitanju bolest kolektivnog uma čovječanstva. Pod tim podrazumijevam epidemiju potrošačkog vremena. Mi živimo u dobu u kojem su skupocjene i markirane stvari (automobili, parfemi, odjeća) mnogo vrednovanije i vrednije od civilizacijskih vrijednosti poput muzike, poezije, filma... Ja sam ta dva antipoda sučelio u svom filmu, na način da pokažem da će taj ‘slobodan duh’ na kraju, ipak, spasiti ljudsko dostojanstvo i trijumfovati nad tamom potrošačkog vremena...”, priča Bjelanović i nastavlja:

“Postoji neka vrsta proročke metafizike u svakom umjetničkom djelu koje ima vrijednost u sebi, neko metafizičko proročanstvo kojeg umjetnik i nije svjestan kada stvara. Ja zaista na potrošačko vrijeme i društvo nijesam gledao kao na epidemiju, međutim, ispostavilo se da to u stvari i jeste epidemija, i to epidemija u punom i pravom značenju te riječi”.

Da li je ta materijalistička epidemija potrošačkog, kapitalističkog društva možda i najveća danas, on dalje odgovara:

“Jeste, ja kažem da je ovo bolest kolektivnog uma čovječanstva. Volim da kažem: ‘Kome je novac Bog, neka mu je Bog u pomoći’, to je neka moja misao koju ponavljam... A, najbezvrednija stvar na planeti je novac, mnogo vrednije je prijateljstvo, ljubav, plemenitost, talenat... Toliko toga je vrednije od novca, ali čitavo čovječanstvo idalje ubija planetu zbog profita. Gomilanje novca više ne predstavlja želju ljudi da se živi na jedan normalan način, nego je novac postao sam po sebi cilj. Mi smo svjesni da ubijamo planetu svakodnevno, tako da je nama ovo moralo i da se desi kao neka vrsta kazne ili opomene. Bojim se da je u pitanju oboje: opomena, ako budemo imali dovoljno uma da shvatimo do čega smo došli, a kazna zbog svega kroz šta prolazimo na tom putu”, ističe Bjelanović.

Na osnovu svega toga on tvrdi da je antički čovjek bio pametniji od današnjeg, a obrazloženje toga je i svojevrsna poruka...

“Aleksandar Veliki je bio čovjek čiji je dnevni trošak sigurno bio veći od sveg blaga koje neki moguli (vladari, prim.nov) ovog doba mogu da nakupe za života. To je čovjek koji je raspolagao blagom Persije, blagom Grčke, neviđenim draguljima, zlatnicima, a samo zamislite koliko je toga davao na vojsku, na život uopšte... Na samrti ga pitaju kakav spomenik sebi želi i na kojem mjestu, a on odgovara: ‘Sahranite me negdje kraj puta gdje me niko neće pronaći niti prepoznati, samo mi ostavite prazne ruke da vire iznad zemlje, tako da onaj koji prođe pored vidi da čovjek koji je za života imao cijeli svijet, kada je umro nije imao ništa. To je taj odnos prema novcu, jedini normalni odnos, jer novac ne znači ništa”, poručuje Bjelanović.

Potvrda njegovog stava je i to što je i ranije stvarao, ali i dobijao priznanja za filmove koji su zahtijevali mala ulaganja, pa se tako svojevremeno predstavio i na prestižnom Kanskom filmskom festivalu filmom “Ruže” koji je prikazan u selekciji “Short corner”, a za koji je samostalno obezbijedio sredstva. A kada je “Balkan D mol” u pitanju, to ostvarenje je otjelotvorenje entuzijazma i ideje, uz svega stotinu eura budžeta koje je obezbijedilo Društvo „Knez Miroslav” iz Bijelog Polja.

“Što se tiče sredstava, najskuplja je ideja. Ako su te filmske smotre takmičenja u kvalitetu objektiva, tijela, fotoaparata ili kamera, onda ja nemam nikakvih šansi, ali ako je u pitanju filmska umjetnost, onda bez imalo ikakvog snebivanja ja upravo to pokazujem svijetu. Čini mi se da sam napravio nešto što bih mogao ponosno da branim i na Harvardu, i na Sorboni, Lomonosovu, ispred Američke filmske akademije, na bilo kojem univerzitetu u svijetu. Osjećam se kao student koji je dobro uradio svoj test. Važno je da je čovjek zadovoljan onim što je uradio, a to što mi nemamo tehniku i budžete kakve oni imaju, to je druga stvar...”, smatra reditelj koji se u svom djelu nije držao filmskih i fotografskih standarda, zbog čega je njegova tehnika na Jahorina film festivalu i opisana kao “izvrtanje žanrovskih konvencija” i “ples po rubu s malo riječi”.

“Standardi filmske fotografije podrazumijevaju onaj tvrdi holivudski ključ, da približim čitaocima - sjenku preko nosa, lica, čela i drugi, meki ključ, kada je sjenka manje izražena uz pomoć svjetla. Ja sam u svom filmu želio zapravo da pokažem tamu potrošačkog vremena, pa sam namjerno osušio fotografiju. Žiri festivala filmove gleda uglavnom na način na koji se to inače gleda na Zapadu, a to je da se moraju ispuniti zadati standarde, u suprotnom ste pogriješili. Ja sam to uradio namjerno, kada je fotografija u pitanju, jer smatram da bukvalno svaki čovjek, svaki umjetnik ima svoju poetiku, a ja sam svoju priču ispričao na svoj poetski način”, kaže Bjelanović za “Vijesti”.

On je istakao i posebnu zahvalnost svojim prijateljima i porodici, podsjećajući i na riječi Miloša Formana da “film prave prijatelji”, što je slučaj i kada honorara i budžeta ima, a posebno ako su visoki.

Scenario potpisuje njegova supruga Tamara, a u filmu igraju i njihova djeca desetogodišnji sin Ilija i godinu starija kćerka Anastasija. Glavnu ulogu tumači doktorand muzičkih nauka Miona Cvijović, a dalje igraju i: Pavle Orović, Predrag Peđa Vukojević i Vlado Tomović koji je i majstor svjetla, kao i mnogi drugi Bjelopoljci. Snimatelj Vladimir Šćekić i njegov prijatelj Mileta Pavićević sve su odradili besplatno, kao i montažer Veselin Slavković. Za postprodukciju je bio zadužen Besim Abazović, dizajn zvuka Fadil Krasnić, prevod na engleski jezik profesorica Vesna Vuković. Porodica Željka i Jasmine Cvijović za potrebe snimanja je ustupila kuću u kojoj žive. Od institucija, stvaranje filma su pomogli centri za kulturu Berane i Bijelo Polje, hotel „Franca” i Niža muzička škola Bijelo Polje, sve u produkciji nevladine organizacije za razvoj pozorišne i filmske umjetnosti „Janus”.

“Ovo je trijumf inventivnosti i snage moje porodice i prijatelja”, poručuje Bjelanović.

Svjetska kinematografija ide putem novca, ne umjetnosti

Film “Balkanski D mol” svoj život nastavlja na mnogim festivalima u Evropi. Biće prikazan u Londonu, Parizu, Stokholmu, Luvenu, Bilbau, Lidsu... Kao potencijalni “problem” Goran Bjelanović prepoznaje to što se nije držao “standarda filmske fotografije”.

“On jeste selektovan za festivale u Evropi, ali ja od toga ne očekujem previše. Film u globalu je uvijek imao dva oštro suprotstavljena pravca. Jedan pravac je senzacionalistički, pravac blokbastera u kojem se film shvata kao sredstvo da se verglanje ručicom pokreće traka iz koje će da se izlivaju rijeke novca. Taj momenat je naročito naglašen od trenutka kada je na Kanskom festivalu film ‘Plava je najtoplija boja’ dobio Zlatnu palmu”, smatra Bjelanović koji dodaje i da je svjetska kinematografija odavno krenula u tom pravcu, u pravcu novca umjesto u pravcu umjetnosti.

“Zbog toga ja i nemam nade da će oni biti suptilni kada je u pitanju procjena umjetnosti ovog filma. Ono što je meni bitno jeste to što sam im poslao molitvu za ovo vrijeme, molitvu za čovječanstvo, poslao sam im svjedočanstvo da postoji slobodan duh, da postoji Bog, da se toga prisjete. Ako se ijedan član komisija koje budu gledale taj film sjeti toga, ja ću dobiti nagradu koja se ničim ne može izmjeriti. Uostalom, Tolstoj kaže ‘Nijesu nagrade same po sebi nagrade, rad je nagrada’, dakle kad radiš - ti si već nagrađen. To je ono čega se i ja držim”, poručuje crnogorski reditelj.

Ograničio se na Balkan

Iako se ostvarenje Gorana Bjelanovića dotiče globalnih tema savremenog života i ukazuje na probleme istog koristeći simbole poput bijelog goluba kao slobodnog duha i slično, film je samim svojim nazivom smješten u balkanski mikrokosmos, u krug balkanskog života i čovjeka.

“Koliko god da mi se čini da poznajem svijet, ja nijesam obišao Evropu, nijesam bio u Americi, ali na Balkanu jesam i tu živim. Ne volim da lažem i ne volim da kudim konja kojeg jahao nijesam. Kad vidite dio onoga što se dešava u svijetu, čini mi se da su oni tamo mnogo više standardizovani i dehumanizovani nego mi ovdje, ali ja svakako nikada ne bih ušao u taj rizik da kritikujem prostore koje ne poznajem, ograničio sam se na Balkan gdje sam proveo popriličan broj decenija”, objašnjava on.

( Jelena Kontić )