I satiričari plaču

Munjevito se proširila vijest da je sa ovog svijeta otišao Predrag Lucić, da je otišao Duje. Slučaj je bio sličan kao kad je preminuo Dario Džamonja, jer se samo od sebe postavlja pitanje: kako „oplakivati“ čovjeka koji je svijet izvrnuo naopačke, prkosio ozbiljnosti, koji je banalizovao preozbiljno shvaćenu stvarnost, bio majstor satire i ironije, a bio ozbiljan i gledao direktno u oči čitaoce u vrijeme kad su svi okretali glavu i skretali pogled.

Ali ipak, i satiričari plaču. I krene tako tuga da se širi ovim prostorom nekadašnje Jugoslavije. Samo pucaju statusi na facebook-u, pojavljuju se tekstovi na portalima, prijatelji i poznanici daju izjave. Zanimljivo, svaka izjava, svaka rečenica napisana o njemu je duhovita, beskrajno iskrena i lijepa, kao što je bio i lucidni Lucić kome su te riječi posvećene.

Od Kruna Lokotara, preko Dina Mustafića i Boba Živkovića, svi su napisali par riječi o njemu. Svako na svoj način, u slavu svega što je Lucić napisao, pokrenuo i uradio za života.

Postoji jedna e-mail lista pisaca, koje okuplja pisac Slavoljub Stanković. Na listi su svi pisci koji su u beogradskom kafiću Šikarica bili „puštači muzike“ makar po jednu noć. Fantastičan projekat nazvan „Pisci biraju“. Svako donese svoju omiljenu play listu i pozove prijatelje. Lista pisaca služi za dalju komunikaciju i obavještenja. Međutim, Slavoljub ovog puta šalje istovremenu divnu i tešku, kopirajterski sažetu poruku sa zadatkom i kaže svim piscima sa liste:

„Drage, dragi,

Umro je naš Duje...

Molim vas pošaljite mi po jednu pesmu, za specijalnu listu, njemu u čast.

Poz,

Sl“

Naime, pojaviće se lista pjesama posvećena Predragu Luciću, lista koju su sastavili pisci iz regiona, prostora na kom je stvarao i koji ga je volio. Da ne bih otkrivao ko je odabrao koju pjesmu, pojaviće se nekad sjajna lista pjesama pa će i o tome biti riječi i biće prilike za analizu. Mnogo bolje od patetičnih čitulja u novinama.

Ja sam se dvoumio, isprva sam mislio da pošaljem Rambovu pjesmu „Otiš’o je svak’ ko valja/ neki vani a neki ka nebu/ ostala je samo fukara i raja/ i mi snjima na bjelome ’lebu.“

Ipak, odlučio sam se za varijantu drugu, za Predraga Lucića odabrao sam Portishead - Gloomy Sunday, najtužniju ili kako je neki krste najdepresivniju pjesmu na svijetu, koja ipak ima svoju priču. Da nema, sigurno je ne bi pjevali mnogi, od Billy Holiday, Bjork, preko Zvonka Bogdana sve do Portishead.

O toj pjesmi, Gloomy Sunday (Tužna je nedelja) pisao sam prije šest godina. Bio je to moj prvi tekst objavljen 28. januara 2012. godine na stranicama ART-a. Tad je počeo Kosmos ispod sača.

Lucića ne treba ispraćati suzama, nego pjesmom. Tako satiričari tuguju.

( Đuro Radosavović )