Popis

Popis stanovništva… 1971, 1981, 1991… A onda? Tek 2003. Zašto? Malo smo ratovali i palili jedni drugima kuće. Pa smo se ponovo popisivali, sada odvojeno. Povratak u “red” počinje od 2011, a, naredne, 2021, takođe očekujemo popis stanovništva. Sa podijeljenim emocijama, kako se to kaže, bar u Crnoj Gori. O čemu se radi? Nisu li naši ljudi uvijek voljeli da se popisuju i izjašnjavaju, da se, naprosto, nađu na spiskovima. Umberto Eko je napravio knjigu “Beskrajni spiskovi”, a kod nas su “spiskovi” ušli čak i u psovke - sve po spisku, recimo…

Popisivanje, pravljenje spiskova, ključni je metodološki postupak naše civilizacije. Jer, kada civilizacija počiva na “konceptu skladišta”, onda su spiskovi i popisi presudno važni. To je ona magija Kataloga, koja je uzbuđivala mnoge pisce, od Homera do Kiša.

Ipak, stanovitu pometnju na crnogorskoj političkoj sceni, ne dugujemo ovim civilizacijskim impulsima, ovdje se, uvijek, “druga drama sad odvija”. Očito je da se u želji za potvrdom identiteta ljudi vole osloniti na brojke. Nikad nisam sasvim razumio što to znači. Ako ste sigurni u sopstveni (nacionalni, vjerski, bilo koji…) identitet zašto je važno sa koliko ga još građana dijelite? Kako i koliko takav podatak uopšte može uticati na vaš identitetski osjećaj.

Jedan mi je prijatelj, Crnogorac sa srpskim identitetom, svojevremeno, vrlo iskreno rekao - zar ti nije ljepše da pripadaš naciji od osam milona ljudi nego naciji od pola miliona? Jednako sam bio zapanjen i tada i sada ovakvom logikom. Kakve veze sve to ima sa jednim tako ličnim osjećanjem kakvo je osjećanje nacionalnog identiteta. Da se bira po “ljepoti”, vjerovatno bih bio Irac ili Argentinac, ali to ne ide tako… Kada je riječ o naciji, ono ste što ste, bez obzira što mislili da je ljepše ili bolje. Upravo zato što takav poriv za mnoštvom kod nedovršenih naroda sve pretvara u karikaturu.

Neko se dosjetio, pa je prizvana evropska praksa, gdje pitanja ovoga tipa nisu obavezna, i predložena je svojevrsna lajt varijanta popisa. Predloženo je da se izostave rubrike o naciji, vjeri i jeziku.

Naš čovjek to teško može razumjeti: Kakav je to popis? Što će im onda? Popis bez izjašnjavanja o naciji ovdje bi bio masovno bojkotovan, uz uvjerenje da iza svega stoji Bil Gejts. I naravno Soroš...

Možda je suvišna dramatizacija ovog pitanja nepotrebna. Naime, radi se o jednoj vrsti uvjerenja da građani Crne Gore nisu dovoljno zreli, pametni i samosvjesni da znaju ko su i što su. A to je u svakom slučaju ne samo nedostojno, već i ponižavajuće. Iza takvog stava uglavnom stoji svijest koja ne vjeruje u zrelost kao takvu, koja ima povjerenje samo u direktivu i poslušnost. Dobar dio proteklih trideset godina bio je orgija poslušnosti - a odatle vuče korijen gotovo svaki problem savremenog crnogorskog društva.

DPS je uvijek više volio da kupuje ljude nego da ih edukuje. Sada plaća cijenu takvog pristupa. Zato i osjećaju bojazan - hoće li biti Crnogoraca, ako nisu “plaćeni” za to da budu Crnogorci. Uzgred, ovakav stav držim da je duboku anticivilizacijski, samim tim i anticrnogorski.

U najkraćem - Crna Gora je usred globalne pandemije koja je devastirala ekonomiju, usred konstituisanja vlade koja je najavila hrabre i neophodne reforme, ali priča koja ipak najviše uzbuđuje javno mnjenje je - popis iz naredne godine. Nije valjda da je nešto tako obično, podrazumijevajuće, benigno, kao popis stanovništva, “skriveni” prioritet nove vlasti? Ima li što gore nego biti vječiti zarobljenik sopstvene ograničenosti...

( Balša Brković )