Prvi gay-friendly lik u crnogorskoj književnosti

Sva ta unutrašnja satiranja kulminiraće u prvim pohodima na protivnike ujedinjenja, a pravi pir najmračnije bestijalnosti desiće se prilikom kažnjavanja rovačkog plemena zbog ubistva petorice žandara. Ubistva, silovanja, šibanje mačaka ubačenih pod zavezane suknje na nesretnim ženama, neka su od nepočinstava koja su nadišla želju za eliminacijom protivnika, pretvarajući se u teško pojmljive rituale monstruoznosti. U tom će pohodu i autorov otac obraz ocrniti i dobiti svoje mjesto u raskošnoj galeriji ljudskih besudnosti. Doduše, on neće divljati kao njegovi podređeni, ali ih neće ni sprječavati. Najveći grijeh biće mu granatiranje Rovaca, kada će u osvetničkom zanosu prizivati svog bika Štitonju, kojeg su svojevremeno Rovčani oteli od njegove gladne porodice. To je jedan od brojnih detalja koji pokazuje duboku situiranost osvete u srž negdašnjeg crnogorskog etičkog kodeksa, što je Đilasu, očigledno, bila jedna od ključnih intriga prilikom pisanja ovog romana. On će na jednom mjestu napraviti pomalo iščašen panegirik fenomenu osvete i, iako iskazan iz autorskog glasa, taj komentar zvuči kao monolog nekog medijuma u zanosu, koji nema odgovornosti ni prema kakvom racionalnom ili etičkom autoritetu već samo prema demonu u čijoj je vlasti, u ovom slučaju demonu osvete:

„Osveta je omamljivi i žestoki oganj. Ona sve spaljuje, svaku drugu misao i osjećaj. Ostaje ona sama, nad svim i u svemu.

A od svake druge krvna osveta je najžešća slast.

Nema jačeg i uz to neprolaznijeg osjećanja od žudnje za krvnom osvetom. Riječ: krv - to je u jeziku koji sam od malih nogu učio, nešto drugo nego danas. Naročito krv iz svog bratstva i plemena.

To je značilo život koji živimo, ali skupljen u pokoljenjima pređa, živim kroz predanja - krv njihova prenijela se u sve pripadnike bratstva i u nas same. Eto tu neprolaznu krv neko je prosuo i - ona mora biti osvećena, ako nećemo da prokletstvo svih onih čija je bila ne padne na nas i da nas ne udavi sramota pred drugim bratstvima. Toj žudnji kao da nema ni međa u prostoru, ni kraja u trajanju.”

U ovom fragmentu, koji uistinu zvuči kao ekstatični iskaz kakvog duha-čuvara „neprolazne krvi”, Đilas majstorski sadržaju nalazi adekvatni zvuk i adekvatnu formu, a to je jedno od onih vrlo poetski osviješćenih „pakovanja” kakva i te kako nalazimo u Besudnoj zemlji. Te gotovo pjesničke digresije ovaj roman najubjedljivije amnestiraju od čestih kvalifikacija koje su ga svrstavale u književno nedovoljno razvijenu hroniku.

Najizrazitiju hroničarsku strukturu Besudna zemlja ima u svom posljednjem dijelu „Muka i nauka”, ali ni to poglavlje Đilas ne gradi kao puko nizanje događaja i karaktera, koji predstavljaju samo kuriozitete jednog prostora i vremena, već njihovim odnosom i slijedom otvara prostor za intrigantnu fiktivnu nadgradnju, u čemu i čitalac ima svoj legitimni udio.

Poslije dijela „Krv i topovi” teme krvi i osvete bivaju potiskivane iz prvog tematskog plana. To se odvija postupno - sa širenjem geografskog prostora u romanu. Kao da usložnjavanje života, koje se dešava u tom širenju, potire one strasti što ih tjeskoba življenja nameće u svedenim i zadatim okvirima, čije male mogućnosti pojednostavlju odnose među ljudima, držeći ih uglavnom u zoni nagona. Odlaskom iz Podbišća u Kolašin, a kasnije u Berane, uski krug seoskog djetinjstva, u kom je život bio reduciran na ratne i egzistencijalne muke, razliće se u varošku šarolikost života, čije će razlistavanje dodatno usloviti i period mira koji će nastupiti poslije rata i traumatičnog uzglobljavanja Crne Gore u Kraljevinu Jugoslaviju. Beranski period u autorovom odrastanju pokazaće se kao vrijeme u kojem će se pred radoznalim gimnazijalcem ukazati život pun varoških boja i mirisa, ali i palanačkih mrakova i zadaha, čime će u njegov epičan i pastoralni doživljaj svijeta hrupiti intrige jedne čulne, ali i opake stvarnosti. Svega će se naći u toj razdriješenoj varoši, čija je pitoma pozicija primamila razne vjere, narode, običaje i koja je rezličitosti slagala u svom trajanju. Kroz galeriju živopisnih likova Đilas će nam pokazati koliko ta bujnost umije biti zavodljiva, mada nerijetko i surova - da zna čovjeka otvoriti za drugoga, ali ga i prepasti i natjerati da ogradi svoje tlo i da se okrene samo svojoj krvi. U ovoj hronici otvorenim se duhom izdvajuju dva lika. I dok je baba Martina senzibilnost za razna skretanja van glavnog toka života jedne patrijarhalne palanke proizvod njenog urođenog razumskog osjećanja i dugog suživota s takođe razumnim varošanima islamske vjere, emancipovanost učitelja Miraša izvire iz njegove skeptičnosti koja ga tjera da stalno zaviruje iza svakog sistema moći, tražeći njegovu zakulisnu trulež. Jednostavnije rečeno - u baba Martin svijet svi bogovi su dobrodošli, Miraševom svijetu bogovi ne trebaju.

Njih dvoje nose dvije paradigme slobode - one intuitivne, izrasle iz bogomdane plemenitosti i one racionalne, koja je proizvod stalne sumnje u svaki autoritet. Oni su usamljenici u sredini u kojoj se podrazumijeva da čovjek mora zagovarati i tvrdoglavo braniti neki kolektivistički narativ. Iako se Miraš predstavljao za socijalistu, to njegovo uvjerenje bilo je do kraja idealizovano, ispoljeno nekom apstraktnom naklonošću prema narodu i njegovoj slobodi. Konkretan narod on je doživljavao kao sirovu svjetinu ogrezlu u neznanju. I kao što Miraš u suštini ne pristaje na bilo kakav ideološki izbor, tako i baba Marta odbija da na život gleda iz zadatih mogućnosti patrijarhata. Ona će pokazati i neuobičajeno razumijevanje za plotsku stranu života, a ni njena ekstremnija skretanja neće je sablažnjavati. Ašikovanje je za baba Martu podrazumijevajuća činjenica u djevojačkom odrastanju - „sveto pravo mladosti, još i više - ljudskog bića”. Iako tiho i natajno, baba Marta će bez bilo kakve osuđujuće opaske pričati i o nimalo čednom odnosu sreskog načelnika i njegovog dilbera, što je prvi i iznenađujuće rani gay detalj u crnogorskoj književnosti. Doduše, Đilas će tu „skrenutost” svrstati u bizarije koje je donijelo „tursko sagnjilo gospodstvo”, ali će gay-friendly baba Marta ipak ostati jedan od likova prema kojem autor pokazuje posebne simpatije.

( Marinko Vorgić )