Ponovo otkrivati sebe slaveći život

Svakodnevni izvještaji o broju zaraženih i umrlih koji se u ovim jesenskim danima vrtoglavo povećava, stvara sve veći osjećaj straha i tjeskobe. Prognoze da će pandemija koronavirusa potrajati još najmanje dvije godine, opterećuje čovjeka zebnjom za vlastitu budućnost koja je obzirom na dosadašnje posljediće kovida-19 sve neizvjesnija. Može li se naći utjehe pred nečim što je nepoznanica i s čim se čovjek teško može nositi? Uz sve njegove napore, za sada, ne uspijeva pronaći spasonosnu vakcinu kojom bi se uspješno savladao ovaj smrtonosni virus. Može li u ovakvim okolnostima takozvana "filozofija nade" u najširem smislu njenog značenja moći premostiti taj ponor neizvjesnosti između tjeskobne sadašnjice i čini se još neizvjesnije budućnosti? Može li nada olakšati postojeće stanje u kojemu ljudsko biće sve više spoznaje svoju nemoć? Ideja o nadi, kakve god bila provenijencije, religiozno-metafizičke ili svjetovno-spekulativne vraća čovjeka u optimističko uporište, u onu ljepotu življenja koju je imao prije pandemije a samim tim i snagu za projeciranje te nade o novom, ljepšem životu, ili nalik onom starom, kad se mogao kao slobodno biće ostvarivati u prirodi i svijetu koji je izgrađivao za sebe. Sa svojim je bližnjima nalazio ljepotu i smisao postojanja. U toj nadi želi ponovo naći radost življenja. Ponovo otkrivati sebe slaveći život.

Kao simbolička vizuelna projekcija te nade otjelovljena u umjetničkom djelu upravo je slika "Radost življenja" (La joie de vivre) francuskog slikara Anrija Matisa. Ova je kompozicija tipično djelo avangardnog pokreta grupe umjetnika (među kojima su najznačajniji bili Matis, Deren, Vlamenk, Ruo) koji su svojim radikalizmom svojevremeno do te mjere šokirali kulturnu javnost da ih je kritičar Luis Voksel vidjevši nihova djela na pariškom Jesenjem salonu (Salon d Automne) 1905. godine nazvao pogrdnim imenom "fauves" - "divlje zvijeri".

Grupa mladih umjetnika bila je kritizirana prvenstveno zbog korištenja sirovih boja, agresivnog kolorita i nepridržavanja pravilnog prikazivanja prirodnih oblika. Od te 1905. godine uvriježio se naziv "fovizam" za ovakav način slikarskog izražavanja. Anri Matis je bio najistaknutiji autor ove grupe umjetnika. Slika "Radost življenja " bila je izložena 1906. godine na Salonu nezavisnih u Parizu (Salon des Independents), svojom temom i načinom kako je prikazana izazvala je takođe negativne reakcije. Poslije toliko godina i svih onih burnih događanja na evropskoj likovnoj sceni, nakon svih manifesta i ambicioznih nastojanja da se izmijeni ustaljeni poredak tradicionalnih estetskih vrijednosti, ova se Matisova slika danas čini pitomim djelom nekadašnje "divlje zvijeri". "Radost življenja" se svojim motivom i kompozicijom savremenom promatraču doima kao moderna likovna poetizacija mitske Arkadije.

Matis je načinom svog umjetničkog izražavanja, apostrofirao dvije temeljne karakteristike koje su se prvenstveno odnosile na "jasnoću oblika" i na "čistoću senzacije". Ove dvije sintagme biće ključne odrednice za njegov cjelokupni slikarski izraz. Treba naznačiti da je Matis bio značajan skulptor, bez čijeg se skulptorskog djela ne može sagledavati istorija kiparstva XX stoljeća. Dakle jasnoća forme podrazumijeva slikarev crtački kvalitet koji se ogleda u preciznosti i poetičnosti njegovih profinjenih linearnih crteža krajnje pojednostavljenosti. Čistoća senzacije odnosi se na boje, na koloristički kvalitet majstorovih kompozicija.

Ono čemu je Matis posebno težio u svom djelu i čemu je bio posvećen jest izraz: "Ne mogu da napravim razliku", zapisao je Matis, "između osjećanja koje gajim prema životu i načinu na koji ga izražavam... Izraz se, po mom mišljenju, ne sastoji u strasti koja se ogleda na ljudskom licu ili koju odaje žestok gest. Cio raspored na mojoj slici je ekspresivan. Mjesto koje zauzimaju likovi ili predmeti, prazan prostor oko njih, srazmjere, sve to igra ulogu. Kompozicija je umjetnost raspoređivanja na dekorativan način raznih elemenata kojima slikar raspolaže, u cilju izražavanja svojih osjećanja".

Kakva osjećanja pobuđuje slika o kojoj je ovdje riječ. Upravo onakva kakva joj naziv sugerira. Pred promatračem se otkriva svijet sklada i ljepote, čovjeka i prirode u prozračnoj svjetlosti u "ushitu boja" na način da se cijeli prizor te nepomućene radosti življenja doživljava kao svojevrsna fovistčka epifanija koja afirmira Matisov uvijek optimistički životni stav. Taj se optimistički umjetnikov stav savršeno artikulirao u kolirističkom kvalitetu naslijeđenom i usavršenom od Žorža Sreaa i plošnim pojednostavljivanjem koje je Matis baštinio od Gogenovih kompozicija orijentalnih motiva. Ono što Sliku "Radost življenja" kako navodi istoričar umjetnosti H.V. Janson, čini posebnom i revilucionarnom jest Matisov "dar izostavljanja".

Izostavljeno je sve što bi bilo suvišno, sve što bi moglo zavesti slikara u likovnu deskriptivnost naslikanih elemenata. Pa ipak kompozicija djeluje bogato. Pojednostavivši figuralne elemente, tijela i njihove pokrete, upravo nam njihovom poetskom linearnošću, po kojoj se osjeća i vidi Matisovo poznavanje klasične umjetnosti, sugerira nježnu punoću korporalnog i privlačnu draž senzualnog. Dovoljno je pogledati ženski akt prikazan s leđa, u sredini kompozicije, pa da nam se u svijesti putem izazvane asocijacije javi slika Velaskezove "Venere s ogledalom" na kojoj je antička boginja prikazana s leđa gotovo u identičnom položaju. Matisova slika takođe emanira onaj "elan vital", onu izvornu životnu energiju koja kroz princip stvaranja slavi život i ljepotu življenja. Kao da je francuski avangardni slikar preveo slikarskim jezikom riječi američkog mislioca transcendentalizma iz devetnaestog stoljeća R. V. Emersona: "Ljepota prirode preuobličava se u duhu, ne radi jalove kontemplacije, već radi novog stvaranja".

Gledajući ovu Matisovu sliku osjećamo nepomućeno jedinstvo prirode i ljudskog bića koje se ogleda u svim pojedinostima kompozicije, u intimnosti obnaženog ljubavnog para u desnom donjem uglu slike, u djevojci koja nadomak njima svira frule, u ženi koja se sagnula da ubere cvijet, u onoj koja se kiti ukrasom od ruža, u paru koji se grli, u putenoj ženi što se prepušta sanjarenju, u figuri ljupkog izgleda koja svira životinjama dok mirno pasu...

Premda je kompozicija plošna, iluzija daljine odnosno prostorne dubine, postignuta je s umanjenim figurama koje igraju u dinamičnom kolu što ga pokreće zanos životne radosti. Ovaj je detalj bio izvirište za veliku dekorativnu kompoziciju na temu alegorije "Plesa" koju je Matis naslikao 1909. godine.

"Radost življenja" je prožeta sveopštom harmonijom. Nagost naslikanih tijela u njihovoj izvornoj čistoći nije ni provokativna ni lascivna. To je ponajprije ona nagost koja odgovara onoj "nuditas naturalis", onom prirodnom stanju nagosti kakvom čovjek dolazi na svijet. Poznato je da se Matis bavio religioznim temama. Ako se prisjetimo na njegovo dekoriranje dominikanske kapele u Venseu, neće nas čuditi da se ljepota nagosti u "Radosti življenja" može simbolički isčitavati i kao svojevrsni odraz biblijskog teksta iz Poslanice Timoteju, da je čovjek nag došao na svijet i da će nag sa njega otići te da ta simbolika, potiče u njemu pozitivne vrijednost koje je Matis svojom umjetnošću permanentno nastojao afirmirati. Stoga će čovjek uvijek težiti, kako piše u spomenutoj Poslanici Timoteju: "... za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću i blagošću".

"Radost življenja" je veličanstvena u svojoj raskošnoj jednostavnosti. Kao da su se spektralne boje duge otjelovile u krošnjama drveća, travi, cvijeću, ljudskoj puti, nebu, zraku. Sve je u kompoziciji u harmoničnim odnosima uprkos intenzivnom koloritu, sve se doima istovremeno mirno i u pokretu. Tako Matis demonstrira svoje umijeće da kombinacijom linije kao profinjene arabeske i plohe kao kolorističkog elementa stvara psihološki efekat jednostavne i radosne privlačnosti. U ovoj tipičnoj fovističkoj slici se takođe anticipira umjetnikovo buduće stvaralaštvo. Upravo kroz dekorativne elemente, posebno inspirisane orijentalnom umjetnošću Matis će stvarati rafinirano bogatstvo kolorita u ljepoti jednostavnosti svog slikarskog izraza što će biti odlika njegovih kasnijih radova.

"Objava mi je došla s istoka", napisao je 1947. godine i u istom tekstu istakao "vizantijsko sam slikarstvo razumio pred moskovskim ikonama". Matisova optimistička umjetnost u istoriji i kulturi XX stoljeća, s revolucionarnm fovističkimi početkom i slikom "Radost življenja" s danšnje tačke gledišta djeluje gotovo naivno. Ipak uprkos mračnim perspektivama savremenog svijeta koji, čini se, više naginje distopiji nego utopiji, ovo Matisovo remek djelo budi nadu za povratkom onog izgubljenog blagostanja koje se ogledalo u čovjekovoj prisnosti s prirodom. Veliki je slikar ovjekovječio svoju likovnu poeziju koja nam vraća u sjećanje francuskog slavog pjesnika Žaka Prevera. Ovaj bi, kako su ga zvali "dobri genije" svakog jutra pogledom kroz prozor radosno uzviknuo "Oh, kakav lijep dan!" (Oh, quel beau jour!). Pogledom na Matisovu sliku možemo uzviknuti s priželjkivanom nadom: Oh, kakva lijepa radost življenja!

( Dimitrije Popović )