Most na Neretvi: Najteži ispit inžinjera Volođe

Stricu Vasiliju, poginulom u NOB-u

Inžinjer Vladimir Smirnov Volođa, zvani Vlada Rus (1899-1985) rođen je u Taškentu a rodni grad napustio je nakon izbijanja Oktobarske revolucije. Sa porodicom je emigrirao u Beograd, tada jedan od centara ruske emigracije. U ovom gradu završio je i Tehnički fakultet a potom se istakao kao graditelj željezničkih pruga. „Najsigurnije mjesto“ u Kraljevini Jugoslaviji, trezor Narodne banke Jugoslavije, takođe je njegovo djelo. Uprkos svojim „bijelim krvnim zrncima“, u redove Narodno-oslobodilačke vojske stupio je već prvih dana a član KPJ postao je 1942. godine. U ratu je bio angažovan kao načelnik Tehničkog odjeljenja u sastavu Vrhovnog štaba Jugoslavije. Osposobio je fabriku oružja u Užicu, izgradio Dom kulture u Jajcu, gdje je i održano Drugo zasijedanje AVNOJ-a, te sve bunkere i skloništa u kojima je u ratu sa vojnim saradnicima boravio Tito. Poslije rata, u činu general-pukovnika bio je angažovan kao komandant inžinjerije, te načelnik Građevinske uprave.

Kao „najtragičniji i najstrašniji događaj“ u svom životu ovaj čovjek impresivne i nesvakidašnje biografije, izdvaja rušenje i gradnju mosta na Neretvi, u jeku 4. neprijateljske ofanzive (januar - mart 1943.). Smirnov je o tome ostavio i dragocjeno svjedočanstvo.

„Prelaz preko Neretve u 4. neprijateljskoj ofanzivi ocjenjuje se kao jedan od najuspjelih i najznačjnih manevara sa elementima ratnih varki u toku Drugog svjetskog rata. Ne smatram da sam kvalifikovan da o tome govorim ni sa aspekta strategije i taktike ni sa aspekta istorije. Ali, kad god se prisjećam tog događaja, ja ga se sjećam kao najtragičnijeg, najstrašnijeg događaja u mom životu.

U štabu Treće divizije u Ostrošcu, kad smo stigli poslije pada Prozora drug Tito mi je kao načelniku inžinjersko-tehničkog odjeljenja Vrhovnog štaba naredio da se svi mostovi između Ostrošca i Karaule poruše i na brzinu mi objasnio da je to potrebno zato jer je to jedini način da se zaštitimo od Njemaca iz Konjica, od četnika sa Prenja i od Talijana iz Mostara, zato što je sve jedinice koje su se do sad borile na ovom frontu povukao na Makljen u borbu za ranjenike.

Naša inžinjerijska četa od 35 boraca i ja kao 36 ostali smo jedina jedinica na cijeloj ovoj dionici od 30 i više kilometara neretvanske klisure.

Za četiri dana neprekidnih pokreta i akcija srušili smo sve mostove. Samo onaj u Jablanici ostao je nesrušen. Pokolobelo me je to što sam primijetio da se već oko njega skupilo može biti preko hiljadu ranjenika, nekih komora naših jedinica koje su se borile na Makljenu itd., i po mojoj logici oni bi ostali u bezizlaznoj situaciji ako bi se taj most srušio. Sem toga, ranjenici su i dalje pristizali. Požurio sam u Ramu, da lično kod Tita provjerim važenje naređenja koje je bilo dato prije četiri dana u toku kojih se moglo štošta promijeniti. On me dočekao i, rekao bih prekorno, ljutito, upitao - zar taj most još nije srušen? Sve mi je bilo jasno, ja sam se hitno vratio natrag i sa nekih 20 kg trotila, koga smo izvadili iz jedne talijanske neeksplodirane bombe - to je bila posljednja naša zaliha eksploziva - moji su inžinjerci lako i brzo srušili ovaj most. Poslije toga vratili smo se u Ramu. Cijelu noć i sjutradan pored nas je kuljala rijeka ranjenika, zdravih i bolesnih, ranjenih, komore, teški mitraljezi, bacači, i uopšte sve što se vraćalo iz bitke sa Makljena.

Dakle, jedini pravac opšteg kretanja ostao je i dalje prema Jablanici. A kuda dalje, pitali smo se i sami sebi odgovarali - to zna Tito i tačka. Drugog dana oko podne pozvao me je Tito. Kratak razgovor s njim potresao me je do dna duše, i ja ga nikad neću zaboraviti. Sasvim mirnim i spokojnim glasom, bez trunke nervoze, gledaju i mene svojim blagim, ali jako umornim očima, on je zatražio da se napravi prelaz preko Neretve, preko ove najteže prelazne rijeke u Evropi. Na mene je ovaj zahtjev djelovao strašno. Kao da sam ogluvio za sve i meni u glavi buči: preko Neretve, preko Neretve. Uplašila je mene prije svega ogromna tehnička težina zadatka. Most preko Neretve, praktično ni od čega, golim rukama, ali najviše je na mene djelovala njegova spokojna vjera u nas, vjera da ćemo to izvršiti mi, i ta vjera prosto je zračila iz njegovih riječi. Kao saznanje da ako već on to traži, znači drugog izlaza nema.

Težina te moralne odgovornosti me je prosto zgromila - “gdje”, jedva izustih. „Svejedno, gdje je zgodnije. Vidi u Jablanici, idi odmah.“ I to je bilo sve. Ja sam sa mojim inžinjercima odmah krenio. Ali bez ikakve ideje šta ću i kako ću.

Potom od Rame ka Jablanici već je kuljala lavina ljudi, ranjenika i zdravih. Teških ranjenika na konjima i na nosilima. Sve to odmiče šuteći i sporo. Sve to kreće ka onom našem budućem mostu, a svi vjeruju da će on biti sagrađen. To djeluje zaista potresno. U hodu koji traje satima neprestano pretresamo glavno, jedino pitanje i svi se slažemo da su telegrafski stubovi, koje ćemo presjeći na putu, i telegrafske žice, jedini materijal kojeg možemo imati dovoljno. A šta ćemo graditi vidjećemo. Samo stvarno prikupljena materijalna sredstva obezbjeđuju realnost partizanske improvizacije. Trebalo je ipak dosta vremena da uobličim u glavi koncepciju konzolastog mosta, vezanog za srušeni metalni kostur, koja je ustvari i jedino odgovarala našoj konstrukciji na kratkim, starim telegrafskim stubovima, kao glavnom materijalu. Oko 19 časova trebalo je mojim mladićima inžinjercima da u teškom, opasnom i iznurujućem radu ovakav most i izgrade.

Radeći u mraku, noću, često viseći glavom na niže iznad ledene vode bijesne Neretve, ovi hrabi i odani ljudi su zaista časno izvršili svoju dužnost. Zorom, preko našeg mosta krenule su najprije jedinice za jačanje i proširenje mostobrana. Sjutradan, po noći, ispratio sam preko mosta druga Tita, koji ga je prešao između jedinica Prve proleterske. Ispratio sam ga do tunela i tu sam našao moju inžinjerijsku četu.

Ovaj najteži ispit konačno me je uvjerio da partizanska improvizacija nije sretan slučaj, nego ogroman napor intelektualni i fizički, na osnovu znanja, upornosti i vjere u čovjeka, te bezgraničnog zalaganja.“

***

Smirnov je jasno naglasio da nije kvalifikovan, ni sa aspekta strategije, ni sa aspekta taktike, da daje sud o rušenju mostova, a naročito željezničkog mosta kod Jablanice. Decenijama je službeno tumačenje bilo da je to bio genijalan Titov manevar zavaravanja, koji je omogućio glavnini partizanskih snaga i ranjenicima da se izvuku iz neprijateljskog obruča. Ali, bilo je i drugačjih mišljenja...

General Velimir Terzić, predratni oficir a u borbama na Neretvi i Sutjesci načelnik Vrhovnog štaba kasnije je napisao - a time se zamjerio Titu - da je miniranje mostova na Neretvi bila zapravo velika greška Vrhovnog komandanta zbog koje je došlo do znatnih i potpuno nepotrebnih žrtava. A kako su se zapravo odvijali događaji?

Četvrta ofanziva ili operacija „Vajs“ (službeni naziv) pokrenuta je 20.01.1943. godine i njen strategijski cilj predviđao je okruženje operativne glavnine Narodno-oslobodilačke vojske u Bosni, snaga oko četrdeset hiljada boraca. U tu svrhu njemačke snage pojačane italijanskim divizijama, ustašama, domobranima i četnicima, brojile su ukupno do 100 hiljada ljudi. Uz to rasplagali su sa tenkovima, znatnom motorizacijom i cjelokupnim Hrvatskim zrakoplovstvom. Pritom, partizani su brinuli o četiri hiljade ranjenika i srpskom lokalnom stanovništvu - oko 50 hiljada, koje se u strahu od ustaša priključilo partizanima.

Proboj neprijatelja kod Samskog Mosta ubrzao je povlačenje partizana prema središnjoj Bosni, što je i želio njemački štab, kako bi zatvorili strategijski obruč oko narodno - oslobodilačke vojske.

Već u februaru 1943. godine partizani su se uskoro našli stiješnjeni na obali Neretve. U toj situaciji, Tito je dao nalog da se sruše svi mostovi, prije svega veliki željeznički most kako bi zaštitio pozadinu, ali je time presjekao i odstupnicu.

Narednih dana, partizanske jedinice prešle su u protivnapad. Deset partizanskih brigada napada njemačku redovnu 717 diviziju pod zapovjedništvom general - lajtnanta Benignusa Dippolda. Snage su otprilike izjednačene - partizanske brigade zapravo su bataljoni - cijeli dan vodi se teška i neizvjesna borba, ali... proboja nema.

Preostala je samo jedna mogućnost - preći preko Neretve, na njenu lijevu obalu, iako su i tamo vrebale četničke jedinice. Noću 6/7 marta jedno odjeljenje bombaša Druge dalmatinske brigade uništilo je četničko osiguranje porušenog željezničkog mosta kod Jablanice, preko kojeg su se noću, skoro neopaženo, prebacile Druga dalmatinska i Druga proleterska brigada. Sjutradan, uz podršku haubičkog diviziona Vrhovnog štaba potpuno su razbile četnički front iznad Jablanice i izbile na liniju Javorak - Breza. Istog dana je inžinjerijska četa Vrhovnog štaba i inižnjerijski vod 7. divizije koristeći „skelet“ porušenog željezničkog mosta podiglii i pješački viseći most. Do 8.marta na lijevu obalu Neretve prebačene su i ostale snage Druge proleterske divizije i mostobran je definitivno učvršćen.

Tog dana započelo je i prebacivanje ranjenika na drugu obalu Neretve. Ali, zbog slabe propusne moći podignutog mosta i neprekidnog dejstva neprijateljske avijacije, prebacivanje se odvijalo sporo, sa znatnim gubicima kod ranjenika i jedinica Glavne operativne grupe.

Ipak, prolaz na lijevu obalu Neretve, sada je bio otvoren - pred smjelim jurišima „do zuba naoružanih“ lakim pješadijskim naoružanjem partizana - 200 kamiona i desetine tenkova i topova otetih od Italijana ostali su onesposobljeni na suprotnoj obali ili su završili u nabujaloj Neretvi - četničke jedinice dale su se u bjekstvo. Iako brojčane - 26 hiljada, dobar dio ovih jedinica bio je sastavljen od prisilno mobilisanih seljaka centralne Bosne.

Narednih dana na lijevu obalu Neretve prebacile su se i preostale partizanske jedinice, kao i poslednji ešalon ranjenika. Kada su njemačke snage 17. marta izbile na Neretvu, tamo više nije bilo ni ranjenika ni djelova Glavne operativne grupe. Partizanske jedinice pak morale su da izdrže borbu kod Glavatičeva, Nevesinja i Kalinovika, gdje su opet nanijele teške gubitke prikupljenim četničkim jednicama. Poslije ovih novih poraza osipanje četničkih jednica koje je počelo borbama u dolini Neretve, pretvorilo se u rasulo koji ni četnički komandanti nijesu mogli zaustaviti.

Glavni strateški cilj operacije „Vajs“, uništenje glavnine partizanskih snaga i Vrhovnog štaba nije ostvaren. Glavokomandujući operacije, „čovjek koji je bombardovao Beograd“, vazduhoplovni general - pukovnik Aleksandar Ler mogao je samo da konstatuje da su snage NOB-a i ovog puta izmakle ne ostavivši na Neretvi „ni plijen, ni zarobljenike, ni mrtve“. Neuspjeh je pravdan činjenicom, da je visoko vođstvo partizana bilo vrlo dobro i elastično, a borbena vrijednost trupa vrlo dobra, a dijelom izvanredna“.

Četnički pokret Draže Mihailovića u bitci na Neretvi doživio je poraz od koga se više nije nikada sasvim oporavio. Nakon operacije „Vajs“ njemci su ih tretirali kao nepouzdane saveznike.

Uoči Pete ofanzive, koja će uslijediti dva mjeseca kasnije, četnici su razoružani a potom i zarobljeni. Crnogorski četnici i njihov komandant Pavle Đurišić pušteni su tek na energični protest guvernera Crna Gore Pircija Birolija ali su zato bosanski četnici izvukli „deblji kraj“. Prvo su pohapšeni, potom deportovani a 800 „probranih“ iskorišćeni kao planinski nosači „durmitorski šerpasi“. Durimitor je, valja naglasiti, planina sa 48 vrhova viših od 2000 metara, sa uskim stazama, opasnim prevojima i pomoć „šerpasa“ - za prenos sanduka sa municijom, šatora, sanitetskog materijala, bila je zaista neophodna.

Njemci su na Neretvi izgubili 335 vojnika, uz 101 nestalog ali je bilo i 1200 izbačenih iz stroja. Nakon operacije „Vajs“, njemački general hrvatskog porijekla Lotar fon Rendulic u svojim sjećanjima zapisao je da je hiljadu vojnika Vermahta tražilo premještaj na druga ratišta, uključujući i Istočni front, samo da izbjegnu ratovanja s partizanskim „bandama“ u bosanskim gudurama. Jedinice NOB-a imale su najteže gubitke - 8,5 hiljada mrtvih, 2010 zarobljenih (prema njemačkim izvorima).

Cijelo područje zapadne Bosne bilo je „očišćeno“ a svi muškarci stariji od 15 godina deportovani na rad u Njemačku.

Epopeja Četvrte ofanzive, „bitke za ranjenike“ bila je u mnogo čemu tragična, ljudski gubici veliki, ali i „politički kapital“ Narodno-oslobodilačke borbe nemjerljiv - sa Crvenom armijom partizanske jedinice bili su saveznici već od prvog dana ali su sada i anglo - američke snage mogli sada da računaju na partizane kao pouzdane saveznike.

( Nebojša B. Knežević )