Pastrmka ne želi cijevi, već hladnu i bistru vodu

Izgradnjom malih hidrolektrana (mHE) na pritokama Tare mogla bi trajno biti ugrožena prirodna mrestilišta autohtone pastrmke, upozoravaju sportski ribolovci iz Kolašina.

Kažu da su pritoke Tare izuzetno važne za eko-sistem rijeke, a da projekti mHE na više načina utiču negativno.

Ribolovci podsjećaju da autohtona pastrmka u vrijeme mrijesta “bježi” u pritoke, jer joj pogoduju “manje i mirnije vode“.

“Hladne, kiseonikom bogate pritoke, u periodu od oktobra do kraja novembra, kada se mrijesti pastrmka, kao i u periodu od aprila do maja kada se mrijeste lipljan, skobalj i mladica, prepune su života. Pogodni uslovi za mrijest su ne samo u većim pritokama Tare kao što su Plašnica, Pčinja i Drcka, već i u vodotocima koji se ulijevaju u te pritoke. Velika količina autohtone pastrmke ‘izlazi’ na mrijest u pritoke koje nemaju veliku snagu i oscilaciju vodostaja i imaju idealnu temperaturu, količinu kiseonika i vodenih insekata“, kaže za “Vijesti“ sportski ribolovac Miodrag Maki Bulatović.

Prema njegovim riječima, mHE utiču na kvalitet vode, temperatura vode se povećava, dno vodozahvata vremenom puni lišćem koje truli, što dodatno osiromašuje vodu kiseonikom.

Objašnjava i da veći dio vode iz vodozahvata ide kroz kilometarske cijevi, kako bi se dobilo više energije, dok u glavnom koritu ostaje biološki minimum. Ta količina, tvrdi Bulatović, nije dovoljna za nesmetan boravak ribe.

“Velike su problem i oscilacije vodostaja, do kojih dolazi usljed puštanja i zatvaranja vode ispod mHE. Riba se izmrijesti na nekim mjestima dok turbine rade, a kada se isključe ostanu na suvom i velika količina jaja usljed nedostatka vode - ugine“.

Izgradnja mHE, tvrdi predsjednik Sportskog flaj fišing kluba (SFFK) “Maniro“ Mile Lazarević, izaziva poremećaje od kojih se priroda veoma teško oporavlja. Upozorava da realizacija tih projekata “ima tragične posljedice po riblji fond“.

“Remeti se prirodni habitat i sprečava se migracija ribe. Poznato je da riba, smanjenjem količine vode tokom ljetnjih mjeseci, migrira prema izvoru, tražeći veću i hladniju vodu sa više kiseonika. Pastrmske vrste, kojih ima najviše u našim malim rijekama, tokom mriještenja sklanjaju se iz glavnih tokova, traže mirniju vodu, kako bi mogle mrijest na miru da obave. Svako remećenje tog procesa ima tragične posljedice za riblji fond“.

I prilikom zamućenja Tare, objašnjava predsjednik Spotsko-ribolovnog kluba “Tara i Morača“ Momir Živković, “riba bježi u čistiju vodu pritoka“.

Gradnjom mHE, prema njegovim riječima, pritoke ostaju bez dovoljno vode, a riba bez prirodnog mrestilišta.

“Koncesionari su dužni da obavezno urade riblje staze na dijelu gdje se zahvata voda, pa do izlaska vode iz centrale. To jest, mora se omogućiti da ima dosta vode, taj dio korita ne smije biti bez vode... Čuo sam od koncesionara, koji gradi mHE na Skrbuši, da su se obavezali da poribe rijeku. Međutim, treba znati da u Crnoj Gori, kao ni u okruženju, nema autohtone mlađi. Prema Zakonu o slatkovdnom ribarstvu, ne smije se poribljavati drugim ribama. Nemaju sve rijeke istu vrstu ribe, kao ni svi slivovi“, kazao je Živković. Zbog svega toga, kako kaže, u SRK “Tara i Morača“ su protiv gradnja mHE i daju “punu podršku svim braniocima rijeka“.

Prema Bulatovićevim riječima, “riblje staze“ su se do sada pokazale kao loše rješenje. Dosadašnji primjeri su pokazali, tvrdi on, da korita ostaju suva poslije gradnje mHE.

Inspekcije rijetko obilaze rijeke, kaže Bulatović, pa tako i ne kontrolišu na koji način koncesionar ispunjava obavezu.

I Bulatović skreće pažnju na neadekvatno poribljavanje.

“Autohtona riba ne može da se kupi i ubaci. Lokalni ribolovci se zadovolje sa ubacivanjem male količine genetski neispravne (alohtone) ribe, što je daleko veća šteta nego trenutna korist“.

Većina koncesionara ne poštuje obavezu ostavljanja dovoljno vode za “riblje staze“, tvrdi i Lazarević.

“To se radi samo da bi se ispunila forma. Riblje staze su napravljene tako da bi riba trebala da završi alpinistički kurs da bi preskočila prepreke nastale izgradnjom vodozahvata“.

Tara ugrožena sa svake strane

Bulatović podsjeća da Tara godinama trpi devastaciju raznim intervencijama na izgradnji auto-puta, kao i brojnim “prekopavanjima i ilegalnom eksploatacijom šljunka“.

Navodi da će biti potrebne decenije da se formira rječno dno neophodno za vodeni živi svijet.

“S obzirom na stanje na Tari, pritoke su od izuzetnog značaja za očuvanje genetskog materijala. Takođe, ukazao bih da se mrestilište u sklopu NP “Biogradska gora”, koje je izgrađeno isnostranim donacijama, ne koristi. To mrestilište trebalo bi da puni naše rijeke pravom ribom čistog genetskog materijala”.

“Suza Evrope”, kako još nazivaju Taru, sada zvuči ironično, kaže Lazarević. Ta rijeka i njene pritroke su “puste“.

“Uništile su ih izgradnja auto-puta, razna zagađenja, ilegalni ribolov... Mora se shvatiti da su rijeka i njene pritoke povezan sistem, pa svaki poremaćaj u jednom ima veliki uticaj i na druge djelove“, kaže Lazarević.

( Dragana Šćepanović )