Džaba pogled - mladi odlaze

Kada je u selu Goransko, pet kilometara od Plužina, Jovan Cvijić stao na uzvišenju gdje je, po njegovom predlogu 1864. godine vojvoda Lazar Sočica podigao kulu, kazao je da se sa tog mjesta pruža najljepši pogled na Balkanu.

Diče se mještani Goranska selom i priču o njemu uglavnom počinju citatom čuvenog srpskog naučnika o najljepšem pogledu na Balkanu.

Tako je bilo i kada je ekipa “Vijesti” posjetila selo.

“Goransko je geografski na pravom mjestu. Nije zalud rekao Cvijić da se sa mjesta gdje se nalazi kula Lazara Sočice pruža najljepši pogled na Balkanu. Od kule možete vidjeti 20 i nešto sela. Onda, selo je uz magistralu, zime znaju da budu blaže”, kaže Pero Rabren koga je ekipa “Vijesti” zatekla kako miješa trop, dok je u pomoćnom objektu sve mirisalo na šljivu koja se u tom trenutku pekla.

Žali Rabren za onim vremenima kada je na Goransku radilo oko 250 radnika.

“Živjelo se malo bolje nego sad, jer su nam uništili masu stvari. Zatvorili su nam Fabriku elektroda gdje je radilo 220 radnika, što je najmanje 200 porodica. Bio je i Distributivni centar gdje je lagerisana roba preko Vlade, kao rezervni centar, gdje je radilo oko 30-40 radnika. I to nam je zatvoreno. Da ne pričamo za Plužine. I tamo je sve zatvoreno. Samo je ostala Elektrana, a i tamo radi svega 20 odsto radnika iz Pive. Ostali su iz Nikšića, Podgorice i dalje. Džaba što je u našem mjestu, mi smo zapostavljeni. Omladina mora da ide trbuhom za kruhom, da radi...”, negoduje Rabren i nudi domaćom šljivom.

Kaže, domaća rakija i bijeli luk su prijeki lijek protiv korone i svako jutro, iako ima tri bajpasa i jedan stent, počinje čašicom i glavicom.

Možda korona, kaže Rabren, “natjera” ljude da se vrate selu i zaboravljenom rodnom ognjištu, mada je, ističe, to trebalo davno da se dogodi.

“Davno je trebalo da se vrati dosta ljudi, ali država nije okrenula glavu. Dok smo bili zdravi i ja i žena tražio sam da dobijem kravu-dvije na kredit. Pitaju me - imam li deset krava. Znači, ako imam dvije-tri krave ne mogu još dvije-tri dobiti, no ko ima deset daj mu još, a ovaj koji nema skreši ga još više. Da bog mili sačuva. Ne pitam nikoga ni za kakvu politiku ništa. Ako nastave ovako sada, onda bolje da ni ovi nijesu dolazili, nego da su oni stari ostali, da znamo kako i šta je. Njih smo navikli”, sa osmijehom kaže Rabren.

Supruga mu je takođe srčani bolesnik i njih dvoje, za ukupno 51 godinu staža, zajedno primaju 300 eura penzije.

Zdravstveno stanje im ne dozvoljava da se intenzivno bave poljoprivredom, tako da imaju samo jednu kravu i nekoliko kokošaka.

“Šta se može sa tim parama. Ništa. Imamo dvije kćerke koje rade, ali koje u ovo doba korone više ne rade nego što rade, i sina studenta. Omladini je teško. Nemaju đe da izađu, a pogotovo što nemaju sredstava. Kako ja moju đecu da pošaljem da izađu sa društvom u kafanu kada je ukupno primanje moje i ženino 300 eura”, pita Rabren.

U selu vojvode i ljetnjikovac paše

Rabrenov komšija Veso Bakrač ističe da je Goransko poznato po radnim, organizovanim ljudima.

“Na Goransku se živi dobro. Ko hoće da radi - ima, a i radi se. Vidite i sami kakve su kuće, kakva su domaćinstva, kakve su okućnice. Fabrika je održala i stočarstvo i selo, jer dok je bila fabrika bilo je više stanovništva i tada se mnogo više radilo. Ali, radni su ljudi ovdje - sade, kose, drže stoku, niču nove farme”, kaže Bakrač.

I Bakrač i njegova supruga su penzioneri. Drže više od 60 ovaca i jagnjadi. On, za razliku od Rabrena, smatra da danas ljudi napuštaju ognjišta više iz pomodarstva.

“Malo je domaćina u selu koji nemaju stoke. Ove godine će biti izvađena i velika količina krtole. Danas ljudi ‘oće malo više da se žale. Malo više bi da se ide neđe, a da se ne nastavi to raditi. Međutim, sve se to može raditi jer Goransko presjeca magistrala, tu je blizu Nikšić, blizu Plužine, može se raditi, ali primjećujem, a jesam li u pravu ne znam, da je to moda da se ide neđe i da će se tamo lakše živjeti nego ođe”, smatra Bakrač.

Učitelj u penziji Sreten Cicmil podsjeća na bogatu istoriju kraja, kao i kulturno-istorijske znamenitosti, poput kule Lazara Sočice, koja će naredne godine postati istorijsko-prirodnjački muzej i kojom će gazdovati Park prirode “Piva”, čime će biti upotpunjena turistička ponuda tog kraja.

“Mislim da je Goransko jedno od najljepših sela u Pivi. U selu se nalazi i kula na tri nivoa velikog čovjeka, vojvode, ratnika i junaka svoga vremena, Lazara Sočice, koja je u to doba bila jedan od najvećih objekata u Crnoj Gori. Preko puta je ljetnjikovac Omer-paše Latasa, podignut 1853.godine i na kome stoji natpis koji to potvrđuje“, priča učitelj koji se penzionisao 2009.

Kada je na Fabriku, kaže Cicmil, stavljen katanac, bio je to signal mnogima, posebno mladima, da posao moraju tražiti negdje drugo, pa je dobar dio njih napustio selo.

Ostalo ih je ipak, kaže on, dovoljno da Goransko živi.

“Ostala je pretežno muška omladina. To su veoma dobri, vrijedni i radni momci, ali se ne žene jer djevojke neće da dođu na selo, bez obzira što im život tu ne bi bio tako loš. Nekada je život na selu bio veoma težak. Radilo se fizički, kosilo, plastilo, sa volovima se vuklo. Danas postoje mašine za sve, samo je tu fizička snaga što se tiče upravljanja. Kada uporedimo današnji život i život prije nekoliko godina, velika je razlika”, kaže Cicmil.

Školu, koja je najstarija u Pivi a sada je područno odjeljenje plužinskog Obrazovnog centra, ostavio je, kaže, sa 28 učenika, a danas tamo uče samo dva osnovca.

Svi se ipak nadaju da će Goransko uvijek biti primamljivo, kako mještanima koji neće napuštati rodno ognjište, tako i turistima koji će željeti da se uvjere da li je Cvijić bio u pravu.

( Svetlana Mandić )