Kraljica sportova je u Crnoj Gori dotakla dno

U sportu sam dvadeset godina, i cijelo vrijeme kao aktivni sportista.

Posljednjih šest godina sam u atletici, u sportu koji mi je promijenio život i dao sve ono najvažnije i najljepše što čovjek može da ima, a to je porodica, zdravlje, kao i drugačije gledanje na stvari koje čine život.

Reprezentativac sam Crne Gore u atletskim disciplinama na srednje i duge staze, rekorder u četiri discipline, višestruki prvak Crne Gore u disciplinama od 1500 metara, pa do ultramaratona na 50 km, učesnik balkanskih prvenstava na polumaratonu i maratonu, takođe sam i diplomirani menadžer u sportu.

Razlog mog pisanja leži u tome da cijela crnogorska javnost treba da bude upoznata sa načinom kako funkcioniše jedan sportski savez u državi, u ovom slučaju Atletski savez Crne Gore, i smatram da čovjek ne treba da bude uspješan da bi nešto rekao - ili iznio svoje mišljenje, zato mislim da moja priča treba da ima težinu ma kakvim god se smatrali moji uspjesi u sportu i životu, i kakvi god oni bili.

Iznio bih svoje lične probleme, a samim tim se i nadovezao na cjelokupan rad sistema saveza, ne zato što se radi o meni već zato što sam kao sportista u sistemu sporta i saveza.

Svjedoci smo da u Crnoj Gori atletika već godinama nazaduje u svakom pogledu - ljudi koji je vode uvijek će reći suprotno, kako bi obmanuli javnost i sebi dali za pravo da i dalje vode istu organizaciju i upravljaju njome.

Ako ćutimo, to znači da nam je dobro i da je sve u najboljem redu, a ja sada želim da govorim i da kažem da ništa nije u redu, i da je daleko od prave istine.

Od Atletskog saveza sam dobijao vrlo vrlo malo - ili ništa, dolazio sam u situaciju svih ovih godina da molim ljude iz saveza da mi izađu u susret i obezbijede pripreme, opremu, putne troškove itd, itd...

Mislim da takve stvari ne trebaju da počinju ili se završavaju na emocijama, već da se sistemski zna šta i koliko svaki sportista zaslužuje i šta ga sljeduje.

Čućemo od ljudi da kažu kako u atletici nema koristi u smislu finansija. Ja sam siguran da ima za normalno bavljenje atletikom, ali finansije idu ko zna kojim putevima. Vodio sam se skroz pogrešnom logikom i išao putem poznanstava da pokušam da dobijem pripreme ili opremu od saveza, što je jako glupo i pogrešno, a šta god bi na kraju dobio od saveza to sam i zaslužio svojim uspjehom i zalaganjem.

Ono što je zabrinjavajuće, to je sam odnos između čelnika saveza i sportista. Ako niste u domenu vrhunskih rezultata na svjetskom nivou, čelnici saveza sportistu faktički ne primjećuju, niti ga poštuju iz razloga jer od njega nemaju koristi, a ono što piše u statutu saveza kao ciljevi, zadaci i aktivnosti saveza jesu da savez radi na omasovljavanju, unapređenju i razvoju atletskog sporta, što se ni jednog trenutka u posljednjih deset godina nije vidjelo.

Organizacija samih takmičenja na prvenstvima Crne Gore od strane saveza je na skroz lošem nivou, imamo Podgorički maraton koji se održava skoro 30 godina i koji je čak i po dužini staze kraći od prave, iz godine u godinu je sve gori po svim aspektima organizacije, dovode se kenijski atletičari kako bi savez pokazao da zna da napravi maraton na vrhunskom nivou, a sada kada je pandemija koronavirusa savez organizuje maraton ali u manjem broju takmičara i novčane nagrade izbacuje, odnosno ne postoje, kako bi pokazao da želi da održi tu ružnu i tužnu tradiciju. Nažalost!

Iz godine u godinu se govori kako je podgorički maraton po broju takmičara dostigao rekord, što uopšte nije tačno, a to može da se vidi po rezultatima. Na takmičenjima na stazi se nekada dešava da sportisti trče krug manje, zbog propusta sudija, da fali sportista ili dva da se disciplina održi, norme se postižu na razne nesportske načine.

Na predhodno održanom prvenstvu Crne Gore u krosu za seniore imali smo sedam takmičara gdje je prosjek godina, uz poštovanje svih, 45 godina, i gdje je pobijedio sportista od 48 godina, takođe i njemu ovom prilikom želim da čestitam.

Na balkanska prvenstva se šalju samo oni sportisti koji mogu da uzmu medalju - kada bi se tom logikom vodio svaki atletski savez na Balkanu, ko bi onda bio četvrti? I kako savez može da zna da će sportista u tom trenutku uzeti medalju!?

O problemu sa atletskom stazom da i ne govorim, svakako je sramota i tužno da Glavni grad nema atletsku stazu, a samim tim ni uslove za trening atletičara, a s druge strane traže da atletičar ima rezultate da bih ga savez podržao. Za to niko drugi nije odgovoran već čelnici saveza, koji godinama ništa nisu uradili po tom pitanju.

Postoji problem i sa aktivnim atletičarima koji ne treniraju u našoj zemlju jer nemaju osnovne uslove za bavljenje atletikom, i oni atletičari koji su bili talentovani a koji su zbog nestručnog vođenja saveza vrlo brzo napustili atletiku.

Pitam se da li se ljudi koji vode savez nekada postide toga, da li su im svi ti razlozi - a ima ih još dosta koje nisam nabrojao (njima dobro poznati) - dovoljni da kažu sebi “mi nismo za ovo” i da li ih takvi problemi brinu ili su tu samo zarad sebe i svojih interesa!?

Volio bih da ovom pričom podstaknem sve sportiste koji su u atletici i koji planiraju da se bave atletikom, da nastave i istraju u tome, jer ubijeđen sam da će kraljica sporta na kraju pobijediti.

Želim da naša djeca imaju želju da treniraju atletiku jer će tako i sami odrastati u zdravom okruženju, a ne zbog toga što savez funkcioniše loše da istu zamrze ili se ne bave njom.

Siguran sam da će ljudi iz saveza naći način da me demantuju, a možda i napadnu, ali napad je i najbolja odbrana, i treba da pokušaju.

Ja sam tu da odgovorim istinom i da im kažem da bi bilo ljudski i sportski da podnesu ostavke i da pušte atletiku sposobnim i vještim ljudima iz svijeta sporta da je vode, a siguran sam da ih u Crnoj Gori i ima, a ja dok god budu isti na funkcijama neću dolaziti na njihova takmičenja, već ću i dalje nastaviti da volim atletiku i dres Crne Gore, jer oni nisu ni atletika, ni Crna Gora.

( Miloš Dragović )