Poklone spremaj

Od kako su nebesa i produhovljeni narod srušili vlast na zemlji, Crna Gora živi postizbornu bajku. A u toj bajci Zdravka Krivokapića zapala je uloga Deda Mraza. Nadao se Zdravko da će od Mitrovdana mačem pravde uveliko sjeći pipke hobotnici i liječiti ekonomiju na umoru. Ali umjesto pripremanja budžeta i reformskih zakona, Zdravko je dane provodio u čitanju pisama sa spiskovima stranačkih želja. A želje su se množile i mutirale kao virusi u laboratorijama duboke države.

U pismima mandataru potencijalni ministri podsjećali su koliko su bili dobri tokom kampanje. Kako su tokom čitavog avgusta bili na postu od medija i društvenih mreža, dok je budući premijer nazdravljao i obilazio manastire. Nisu se svađali ni međusobno proklinjali kao što umiju, dok je nosilac liste mirio Crnu Goru. Tihovali, dok su bogougodnici pravili izborne liste i gurali opozicione zvijezde u sjenku političara naturščika. Čekali da nebesa i vaskrsli apstinenti pretvore profesora u mandatara i daju mu supermoći za dijeljenje ministarskih fotelja. A onda, kao i sva djeca pred kraj godine, sa pravom tražili nagradu za dobro vladanje.

Od tog dana biografije neželjenih saradnika tope Zdravkove snove o ekspertskoj vladi. Pod navalom želja opozicionih veterana, blijede imena eksperata i civilnih aktivista koji su u postizbornoj bajci trebali da se pretvore u prinčeve nove partije. U redove za ministarske fotelje stali su prekaljeni borci protiv korupcije i bivši vlasnici hotela i turističkih agencija koji žele svoj kabinet. Nesuđeni predsjednici čekali su fotelju šefa diplomatije. Prijatelji naših zapadnih prijatelja postajali jedino rješenje za ministarstva sile. Kao u izboru za miss Vrnjačke Banje mandataru su u ruke gurali listice sa biografijama i tražili ministarske lente. Tamo gdje listice nisu pomogle, u pomoć su zvali tajne centre moći i nebeske zastupnike na zemlji.

Ali pošto Deda Mraz ni u Crnoj Gori nema čarobne moći, previše tuđih želja kod njega izazivalo je nesigurnost. Tada je, zbunjen od čitanja i pregovaranja, umio da optuži Acu Beogradskog za šurovanje sa crnogorskim kraljem pa ga onda pokajnički pozove u posjetu. Umio je mandatar da pomiješa dane pobjede i srpske države i napravi se nevješt kad majke, sestre i supruge pitaju hoće li ih biti u novoj vladi .

Tada su u pomoć priskakali vilenjaci iz savjetničkog tima da pojasne kako je Deda Mraz umoran od čekanja da se konačno pretvori u viteza. Predlagali mandataru opuštanje kroz pisanje poetskih ekspozea za odabrane medije i sastanke sa civilnim sektorom i novinarima. Da mu čekanje lakše padne, držali su ga priključenog na Twitter sa koga je branio pašnjake i obećavao promjene. Sve dok ne dobije kabinet u kome će, kao novi šef parlamenta, moći da obećava reforme i stranim gostima poklanja po buket cvijeća, peškir i kilo šećera.

Dok je Krivokapić čekao da tajni centri moći i nebeske sile sastave konačni raspored ministarskih fotelja, Duško Marković je u crnogorskoj bajci uspješno igrao Grinča. Dok je mandatar čekao da mu opozicioni veterani aminuju sastav Vlade, premijer u ostavci sjekao je vrpce i bojkotovao Skupštinu. Nudio se da isplati novembarske penzije prije nego što preda smjenu i praznio kasu koja bi do proljeća mogla biti pusta kao primorje u vrijeme korone. Pregalački popunjavao državne fotelje onima koje je teren prepoznao u avgustu. U duetu sa ocem nacije pjevao ode kohabitaciji i nudio pomoć za deblokadu pravosuđa. Pružao opozicionu ruku pobjednicima i, kao izraz dobre volje, iz sedla izbacivao vrhovne sudije i preplaćene direktorke. Istovremeno, uz pomoć sekretara NKT-a, nasljednicima je u amanet ostavljao raspomamljenu epidemiju, pune bolnice i titulu regionalnog lidera bar u nečemu.

U postizbornoj bajci vrijeme nisu gubili samo preletači. Dojučerašnji brojači sigurnih glasova brzinom svjetlosti prelijetali su u redove novih pobjednika da tamo priznaju kako su predugo trpjeli jednoumlje. Uzimali nove partijske knjižice kao bolesnici terapiju i objašnjavali kako im od 30. avgusta srce ište samo demokratiju. Kao akademike dočekali su ih pobjednici koji su se koliko do juče gnušali organizovane kriminalne grupe.

Iz postizborne čarobne lampe, duh demokratije se raširio pozorištima i iz jednopartijskog sna probudio glumce koji traže glave direktora. Ustali su pokreti otpora i po Javnom servisu i digli glas dojučerašnji čitači stranačkih saopštenja kojima je od 30. avgusta probuđen novinarski nerv. Kad ih već nisu primali u protivnički tabor, menadžment je pustio pobjednike u državnu televiziju na mala vrata. Da na jutarnjim programima komplementiraju lijepim voditeljkama dok im Deda Mraz ne odredi resore.

Za to vrijeme Crna Gora je čekala postizbornog princa da je pridigne na noge kada je već uspio da joj probudi demokratsko srce. Nije tražila Deda Mraza niti pomoć nebesa i ambasada. Samo terapiju za dugo ozdravljenje. I da je vitezovi amateri opet ne pretvore u Pepeljugu i vrate zloj maćehi.

( Samir Kajošević )