Povratak u Mrakušu

Gledajući zatalasane predjele kroz prozorče aviona, pomislim da bi Bosna, ispeglana, bila veća od Mađarske. Prisjećam se prvog odlaska u Sarajevo.

Zabacio sam ranac na rame u kojem su bile stvari za plažu. U Tuzli sam ušao u autobus Transservisa - tako se tada zvao tuzlanski prevoznik. Bilo je toplo, početak ljeta 1981.

Veliko obećanje

Živinice, Kladanj, Olovo. Karaula - prevoj koji je svojom strminom iznuđivao skoro histerično brektanje autobusa. Semizovac. Vogošća. I onda, kada je bus izašao na brdo Kobilja glava lijevo, u kotlini i po strminama ukazala se košnica grada.

Taj prizor je bio veliko obećanje za osamnaestogodišnjaka, koji je pošao na prijemni ispit na žurnalistici, da bi potom produžio za Boku, kako bi se prije odlaska u vojsku još jednom napio sunca, udahnuo soli i nagledao djevojaka u bikinijima.

Njemu, koji će u osmoj deceniji prošlog vijeka provesti tu pet godina, grad je ispunio veliko obećanje - bilo je to mjesto njegove novinarske, pjesničke, ljubavne i ljudske inicijacije.

Kada se točkovi aviona spoje sa pistom i ja ću se opet spojiti sa tim osamnaestogodišnjakom koji sa Kobilje glave zaljubljeno gleda u grad.

Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje sam negdje duboko u meni vječno mlad.

Evo, avion propelerac približava se sarajevskom aerodromu, oblačići kao sitni mladeži na magličastom plavetnilu podvlače jesenju ljepotu dana - i ja se tom gradu radujem. Volim da vjerujem u to da se i on raduje meni.

To ne može da promijeni ni truckavo slijetanje pri kojem se Igman trese u mojim očima.

Ulazak u palimpsest

Drug me dočekuje na aerodromu. Dok me vozi u grad pričao o ljudima koje dugo znam. Ovom je umrla majka. Onaj preležao koronu. Ovaj se vratio iz Amerike. Ta priča se stapa sa promicanjem novosarajevskih blokova pokraj prozora njegovog džipa. S lijeve strane prepoznam betonsku kocku zgrade televiziji. I kao grozd iskrsnu lica. Jedno od njih je nasmijano, fino lice i tople, melanholične oči Jadranke Stojaković. Upoznala nas je moja koleginica sa fakulteta, Selma, koja je već radila u nekoj od redakcija, dok sam se ja muvao po zgradi kao novopečeni novinar Omladinskog programa. Sve se više bližimo jezgru grada. A na mom unutrašnjem sluhu se razlije kristalni glas mrtve žene: „Što te nema...“.

Shvatim da je za mene ovaj grad palimpsest. Mapa sa koje su rat, ideologije, vrijeme sastrugali nazive ulica, a niz nepostojećih adresa se množi u mojoj glavi, povezuje se sa likovima ljudi koji više nisu u ovom gradu ili na ovom svijetu.

Uspon u prošlost

Zbog pandemijskog reda letjenja morao sam doći dva dana prije mojih književnih obaveza na festivalu Bookstan, koje su organizatori, iz čistog entuzijastičkog prkosa ipak organizovali.

Ne mogu da se sjetim kada sam imao cijeli dan u Sarajevu samo za sebe - da se osvrnem na decenije koje su i na meni i na gradu ostavile ožiljke, samo što je grad bio teže ranjen. Odlučio sam da pođem studentskim stazama. Drvenija je jedan od mostova koji je rušen pa obnavljan - njegovo novo ruho ne pamti korake onog mladića koji svako veče silazi u grad.

Odmah iza Drvenije je strmi sokak koji vodi uzbrdo - to su sarajevske osobenosti, jer ti sokaci su ustvari stepenice urezane u strmu padinu. Ovaj sokak pri čijem vrhu sam stanovao cijelu godinu zvao se Žagrići. Tako se više ne zove. Lijevo od prvog stepenika tužno me musavim prozorima gleda dvospratna kuća.

Za dušu drugova

U njoj je neko vrijeme u tijesnoj sobici živio Nisvet Džanko, student geografije, kasniji televizijski putopisac. Sa njim me je upoznao moj prijatelj i cimer Dragan Šimović, koji je studirao isti fakultet kao Nisvet, a kasnije je postao prozni pisac i pjesnik. Jedne noći Dragan i ja nismo imali volje da se penjemo uz Žagriće, pa smo Džanku zakucali na prozor u tri ujutro. On nas je pustio unutra, iako je gazda bio protivnik ilegalnih gostiju, i otvorio lozu. Sjedjeli smo tako i pričali sve dok se iza Trebevića nešto sunčeve svjetlosti nije spustilo niz Miljacku. Šteta što nema ni pisanog ni tonskog traga našeg razgovora. Ja se jedino sjećam glasova mojih drugova, volje da slavimo život ne spavajući i želje da takvo druženje potraje.

Nisveta sam posljednji put vidio na sahrani Dragana Šimovića, januara 2007, u Draganovom hercegovačkom zavičaju, u Gabeli. Groblje pod čempresima, zagrlimo se i pogledamo jedan drugom u suzne oči. Nisvet kaže beskrajno tužno: „Jebiga, šta smo doživjeli, da se srećemo na sahranama jarana“. Obećali smo da ćemo se naći i popiti jednu za Draganovu dušu. Nismo ispunili obećanje. Nisvet se preselio za Draganom maja 2012. To što sam zastao pred onim prozorom na koji smo zakucali, to što ovo pišem, i jest za dušu njih dvojice.

Mapiranje sjećanja

Uspeo sam se uz Žagriće. Nisam prepoznao ulaz u dvorište na čijem kraju je bila betonska šupa preuređena u studentsku sobicu. Na kraju stepenica, ispod zaobilaznice koja je starom „ćirinom“ trasom izgrađena pred Olimpijadu, Sarajevo se vidi iz ptičije perspektive. Društvo mi pravi neki pas, pa i on ode. Oči odmaram na gradu. Njegovo tijelo poznajem dobro, kao što se poznaje tijelo ljubavnice. Odavde sam se spuštao u tu kotlinu sa radosnim titrajima u pleksusu, jer će noć možda donijeti novu muziku, novu ideju za koju se vrijedi boriti, novu turu pića, novu ljubav.

Popnem se na Zaobilaznicu i krenem prema zapadu. Odavde je Sarajevo meni čitljivo. Dolje, na dnu ponora, prolazi ulica u kojoj je bila picerija Galija. U njoj sam proslavio fakultetsku diplomu. Nešto niže su bili kafei Teatar ili iza ćoška Mod koji je pretvoren u hotel. Prije mosta Čobanija više nema ni Pozorišne kafane ni raskošnog drveća, ni bašte sa kariranim stolnjacima. Lijevo kafana Dva ribara čuva mrtvu stražu, odbijajući da umre kao ostala važna mjesta iz tog vremena.

Pogled proklizuje sve do krova Skenderije. Tamo je u Kaktusu Čičak puštao muziku. Koncerti - od Atomaca, preko britanskog benda Wishbone Ash do Pitera Grina.

Mrakuša

Hodajući Zaobilaznicom kao arlekin, visoko iznad grada, naiđem na uličicu koja se odvaja lijevo, naviše. Čitam na tabli - Mrakuša. U toj uličici sam proveo nekoliko godina.

Na kraju strmine je pomalo oronula kuća. Lijevo od nje je oniža kućica, poput prizemne barake. U njoj sam sam sobu dijelio sa Mensom i Draganom. Konzerve gulaša, hljeb i pašteta. Gitara i rasprave o filozofiji i vjeri.

Omanji prostor ispred mog negdašnjeg prozora kosi neki čovjek. Pozdravim ga i kažem da sam tu stanovao. On otpozdravi i dugo me zagleda. Ne može da se sjeti. Mislim da se radi o gazdinom sinu. Pitam ga. On potvrdi, kaže da je Abdulah Šehić umro pred rat, da je imao 88 godina. Tada kada smo mu mi davali kiriju hodao je sa svojih preko osamdeset godina, sa štapom, ali čilo.

Enver, njegov sin s kojim razgovaram, negdje moja generacija, profesor u saobraćajnoj školi pred penziju, kaže da su plac i kuća na prodaju. Dobro smo se ispričali o francuskim brzim željeznicama, o bivšoj državi i Olimpik ekspresu. Meni je drago da sam zatekao baš njega - jednom su nam se ovdje ukrstili putevi.

Mrakuša bluz

Kratko nam se pridružuje i njegov sin Admir, momak sa diplomom Fakulteta političkih nauka. Sprema se da se za neki dan uputi u Njemačku. Tamo ga čeka njegova bosanska vjerenica čija se porodica davno iselila. Novi život, novi jezik. Hrabrim mladića, proći će pandemija, a u Njemačkoj će biti posla.

Na neki način i on je moj zemljak - pošto je onaj mladić iz osamdesetih takođe jednom u Mrakuši kovao planove za osvajanje svijeta.

Rukujemo se, uprkos zarazi, kao da se rastajemo sa dobrim drugarima. Silazim u grad, kroz Mrakušu, preko zaobilaznice, sokakom Tekija, niz stepenice, pa sve do Skenderije. Lijevo je padina sa Jevrejskim grobljem, odakle sam znao gledati kako se crvena sunčeva kugla tone tamo prema Igmanu. Ispred mene je most Skenderija. Kada ga pređem izaći ću iz sopstvene prošlosti u toplo oktobarsko veče godine 2020.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )