Na granici života i teatra

Osobenog i dosljednog, ali nikada predvidljivog, umjetničkog izraza, avangardne misli i postupka koji na intrigantan način korespondiraju sa realnošću, uvijek angažovan i provokativan dok drži rediteljsku palicu - bio je Slobodan Milatović. Jedan od najznačajnijih i najplodonosnijih crnogorskih reditelja, pobornik alternativnog i ambijentalnog teatra, jedan od utemeljivača pozorišnog performansa na tlu nekadašnje Jugoslavije, za sobom je ostavio i danas neprevaziđena djela, zavidan opus dostojan njegovih sopstvenih riječi: “Nisu me stvorile institucije, nego sam ja stvarao institucije gdje sam god otišao”, kako je izjavio jednom prilikom za “Vijesti”.

Milatović je bio osnivač prvog i jedinog alternativnog pozorišta u Crnoj Gori, kultnog DODEST-a, koje je djelovalo od 1974. do 1999. i u okviru kojeg je i sam stvarao dozvoljavajući eksperimentisanje i poigravanje u teatru... Pored toga, ono na čemu su mu i generacije danas zahvalne jeste njegova inicijacija, osnivanje i umjetničko upravljanje jednim od najznačajnijih festivala u nekadašnjoj Jugoslaviji... Festival jedinstven i originalan koliko i njegov pokretač, teatar izgrađenog duha i čvrstog karaktera - Festival internacionalnog jugoslovenskog alternativnog teatra, današnji Festival internacionalnog alternativnog teatra FIAT. Utemeljivač je i drugih, danas velikih kulturnih manifestacija poput Barskog ljetopisa, Podgoričkog ljeta, Festivala glumca u Nikšiću, festivala Teuta u Kotoru... I da je samo to ostavio za života pozorišni i kulturni djelatnici teško da bi mu se mogli odužiti. Milatović je preminuo u martu 2019. godine, a po njegovoj želji nije bilo komemoracija, čitulja i drugih obreda, već oproštaj u krugu najbližih. Ipak, neke kolege i poštovaoci njegovog djela našle su načina da mu ukažu čast, poput Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu programom posvećenim njemu i iste godine preminuloj dramaturškinji i kulturnoj aktivistkinji Borki Pavićević; a tu je i njegov FIAT koji je i prethodne, ali i ove godine organizovao prigodan program, performans, tako evocirajući njegov lik i stvaralaštvo. Takođe, glavna nagrada (za najbolju režiju) nekadašnjeg FJAT-a od prošle godine nosi njegovo ime čuvajući ga kao što je on čuvao i uzdizao festival.

Milatović onlajn

Ostaju djela za čovjekom, no, uprkos tome što je Milatović režirao više od 70 pozorišnih komada, 30 radio-drama, bio koscenarista filma “Čudo neviđeno” i scenarista televizijskog filma “Gorski vijenac”, te pored brojnih međunarodnih i regionalnih festivala i mnoštva nagrada, među kojima je i Trinaestojulska, postavlja(lo) se pitanje kako će se mladi naraštaji upoznati sa njegovim stvaralaštvom, koliko toga je arhivski sačuvano i na koji način, imajući u vidu da se i danas rijetko prave video zapisi pozorišnih predstava, a kamoli tokom prošlog vijeka...

Mladi producent Danilo Milatović pokrenuo je projekat “Milatović online”, u sklopu programa Ministarstva kulture Crne Gore “Živimo kulturu”.

“Došao sam na ideju da konkurišem sa projektom ‘Milatović online’ koji podrazumijeva predstavljanje pojedinih snimljenih predstava mog oca putem Fejsbuk stranice i Jutjub kanala. Projekat ima informativnu funkciju, mogućnost da se stekne okvirna slika kako je izgledalo to njegovo pozorište... Za sada sam uspio da obradim par njegovih projekata, a i za dalje sam spremio materijala, odnosno arhivskih snimaka, koje sam, zahvaljujući punoj podršci Crnogorskog narodnog pozorišta i Ministarstva kulture, uspio da učinim gledljivim i dostupnim. Trenutno sam u potrazi za pojedinim snimcima iz osamdesetih koji predstavljaju, prema ocjenama pojedinih kritičara, vrhunac njegovog stvaralaštva”, priča mladi Milatović za “Vijesti”.

”Za daleka neka pokoljenja”

Kako u Crnoj Gori do skoro nije postojala praksa da se predstave profesionalno snimaju, pa su tako i predstave koje objavljujem zapravo dokumentarni, amaterski snimci uglavnom pojedinih entuzijasta, koje sakupljam uz pomoć kolega i prijatelja, kaže za “Vijesti” Danilo Milatović, ali ističe važnost toga.

“Za jedan kulturni prostor čini se da je potrebno da pozorišni događaji budu profesionalno snimljeni i na taj način arhivirani, za ‘daleka neka pokoljena’. Zahvaljujući profesionalnim snimcima Radio televizija Beograd, putem interneta imamo priliku da odgledamo pojedine kultne predstave iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka. Takođe, kontakt sa pozorištem i umjetnošću, makar i ovim putem za nekoga može biti ljekovit, posebno u situaciji izolacije, kakva je trenutna”, kaže crnogorski producent.

Uprkos važnosti snimanja i, tako, čuvanja pozorišne umjetnosti, mišljenja je da budućnost teatra nipošto nije na internetu.

“Pozorište se od svog nastanka izvodi na sceni uživo i u prisustvu publike i bez te interakcije ono je mrtvo. Dakle, predstavljanje ovih predstava ima prije svega informativnu ulogu, postojanje zapisa, arhivskog materijala na internetu o pozorišnim događajima koji su važni za crnogorsku umjetnost. Ipak, treba pomenuti i jednu od posljednjih Milatovićevih ideja koju je obrađivao sa producentom i prijateljem Goranom Ćetkovićem, a riječ je o viralnom teatru, koji sam ja krstio. Viralni teatar bi podrazumijevao stvaranje dramskog teksta na društvenim mrežama gdje bi svi onlajn učesnici na neki način mogli biti kreatori tog dramskog djela”, kaže Danilo za “Vijesti”.

Tako moderno doba i savremene tehnologije omogućavaju pažljiviji odnos prema teatru i njegovanju umjetnina koje se svakom izvedbom nanovo proživljavaju, žive, ali vremenom i utihnu. Sjećanje na majstore svoga posla, poput Slobodana Milatovića, ovim i sličnim projektima daje mogućnost novim naraštajima da spoznaju neke ranije okolnosti, vrijeme, poduhvate, stvaraoce i pregaoce...

Elegantna dekonstrukcija postavljenih matrica

“Nikome nemam za što biti zahvalan u životu, jer sve što sam napravio - napravio sam sâm”, rekao je Slobodan Milatović, sada već poodavno, za “Vijesti”; dok je u razgovoru 2018. godine za ovaj medij kazao da “nikad ne upoređuje(m) sebe sa nekim, već sebe sa samim sobom”. I vjerovatno je i u jednom i u drugom principu srž njegove (vjerujem) vječne pojave na kulturnoj i pozorišnoj sceni Crne Gore - autonomnost, istrajnost, stabilnost, nenametljivost i tišina, ali i elegantna anarhičnost i dekonstrukcija uobličenih matrica na osnovu kojih se, kao po zadatku, funkcionisalo/funkcioniše i na pozornici i u gledališču, na ulici, u životu...

“Njegova pojava na crnogorskoj umjetničkoj sceni, uopšte na ovom kulturnom prostoru, primjer je da je čovjek kao individua, uprkos svemu, u stanju da sama sebi krči put i pravi male ili velike umjetničke poduhvate”, kaže Danilo.

On dalje dodaje da sjećanje na njegovog oca može ići u više pravaca, jer ni njegovo polje djel(ov)anja nije bilo suženo i fokusirano na bilo kakav zatvoreni krug, već je istraživao i rasplamsavao i sopstvene i tuđe kreacije i potencijale. Tako se njegovo djelo može posmatrati kroz pedagoški aspekt koji je svojim radom u pozorištu DODEST, “prvoj nezvaničnoj crnogorskoj akademiji za pozorište, film i radio, uticao na razvoj mnogih karijera uspješnih umjetnika sa ovoga prostora”; ali i kao djelo reditelja koji je uspostavio novu estetsku scenu, iznalazio forme, te kao vječiti tragalac obilježio moderan crnogorski teatar; i uz sve to kao istinskog umjetnika i “čovjeka koji je zbog stavova i rada nailazio na provincijske prepone, ali ih je u trku preskakao”...

Danilo podsjeća i na riječi istoričara umjetnosti Petra Ćukovića koji je zapisao jednom prilikom da je Slobodan Milatović “...unio duh avangardizma i eksperimenta, ideju alternativnog mišlljenja i djelovanja... i nepovratni proces urbane čulnosti”...

“Njegova djela su jedan od ‘glavnih krivaca’ što je moderan pristup teatru u Crnoj Gori postao vremenom legitiman u svakom pogledu. Tako je i Crna Gora u regionu i šire postala prepoznatljiva po jednom potpuno modernom poimanju teatra. Dramski pisac Ljubomir Đurković je, između ostalog, zapisao i da je ‘inicirao u crnogorskom pozorištu radikalno nov odnos prema istorijskoj, folklornoj i književnoj tradiciji, kao i prema mentalitetu sredine gdje je stvarao, ironizirajući sâm nacionalno-socijalni kontekst. Izborom farse i groteske kao dominantnih žanrova unio je u dotad najčešće preozbiljnu nacionalnu dramaturgiju i jedan posve nov senizbilitet’. Važno se podsjetiti na njega i zbog crnogorske nezavisne kulturne scene, kao graditelja koji nije dolazio iz institucija, već je gradio institucije; Društveno-umjetnički pokret DODEST, utemeljio mnoge pozorišne festivale, kulturnu fondaciju Montenegro Mobil Art i još mnogo toga... A kako je zapisao prof. Janko Ljumović: ‘pristupao je suštinski u misiji da se unaprijedi crnogorski sistem kulture, da se kreiraju prostori za kulturu i da polje pozorišne umjetnosti bude prostor međukulturne razmjene’”, podsjeća Danilo.

On je u razgovoru za “Vijesti” otkrio i da je u pripremi za štampu monografija festivala FIAT 35, u izdanju DOO FIAT-a, čiji je on urednik, i u sklopu koje će uskoro biti omogućen osvrt i na taj dio pozorišne crnogorske scene.

Njegova djela i danas su paradigma društvene situacije

Svevremenost Milatovićevih komada, pristup kojim ogolijeva sociološka stanja i pojave, estetika, angažman i re-kreacija i danas teško dostižna, dokaz su kvaliteta i umjetnosti kojoj je pribjegavao da iskaže sebe i svoje težnje, ideje, nagone...

“Ne treba da rušimo nešto ili kritikujemo i pokrećemo teme, jer je pozorišna istina zapravo istina sama po sebi, a nikako nije i ne smije biti realnost iz života. Što se nešto apsurdnije napravi to je u pozorištu bliže. Ima li išta apsurdnije nego televizijska serija ‘Đekna’ Živka Nikolića koja je apsurdna a u njoj svi prepoznajemo neku istinu koja nas oslikava”, rekao je Slobodan Milatović za “Vijesti” u razgovoru 2018. godine.

Danilo ističe i da je upravo današnjica nikad bliža postavkama njegovog oca, jer smo se vratili “barjacima i nacionalnim torovima”.

“U situaciji u kojoj još nijesmo do kraja provalili zamke tradicije i malograđanskog društva, i gdje još nismo izgradili zdrav odnos prema starim mitovima, progutali smo i nove. Nažalost, čini se da je generacija naših roditelja, uprkos svim greškama i ratu, bila otvorenija i obrazovanija od naše. U nedostatku autoriteta, izveli smo ‘step back’ i vratili se barjacima, nacionalnim torovima, paušalnom revizionizmu, a vjerujem da ti naši daleki i manje daleki preci nisu bili ovako militantni, bogobojažljivi, bukvalni kao mi. U takvoj scenografiji predstave kao što su: ‘Marko Kraljević Superstar’ (1974), ‘Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju’ (1985), ‘Modna revija’ (1989), ‘Luča mikrokozma’ (1990) ‘O borbi čovjeka sa mašinom (ot)palim anđelom’ (1990), ‘Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori’ (1996 i 1999), i danas bi imale ulogu ‘iscjeliteljske umjetnosti’ i predstavljale dobru paradigmu današnje društvene situacije i nas, jer u njima je, kao i u ostalim djelima, radio i kopao na spoju modernog i tradicije, i na parodičan, ironičan i sjetan način gledao na naše i sopstvene mitomanske, mentalitetske i druge zidove”, kaže Danilo za “Vijesti”.

Pozorišna groteska je neodigravanje utakmice između SFRJ i Drim tima

S obzirom na to da je djelo Slobodana Milatovića uticalo na brojne umjetnike, te da se publika “vaspitavala i prevaspitavala na FIAT-u”, kako je i reditelj kazao jednom prilikom, na pitanje “Vijesti” koliko je sve to ostavilo utiska na njegovog sina, našeg sagovornika, Danilo odgovara:

“Osim saznanja da se bavi nečim neobičnim, interesantnim, njegove predstave su mi se doimale zanimljvije nego ostale, zbog ritma, energije, mjesta izvođenja mada sam i tokom njih, ponekad znao da odrijemam. Kasnije, kada sam učestvovao u radu na predstavi Olivera Frljića u produkciji FIAT-a 2007, samo pozorište je više počelo da me privlači”, priča on i nastavlja o tome kako bi glasilo poimanje pozorišta koje je stekao uz oca i vice versa.

“Monodrama je gluma koju je Savićević izveo na atinskoj pozornici 1994. Katarzu smo doživjeli kada smo gledali Ronaldovo iscrpljeno tijelo i čemerno kretanje u finalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj, 1998. Kasnije smo ukapirali da to i nije bila antička tragedija, niti je Ronaldo tragični junak, makar ne u onom smislu kako je Aristotel tumačio, već da se radi o epu, u kome su Bogovi omeli glavnog junaka, ali samo do herojskog epiloga u Japanu i Južnoj Koreji, 2002. Naučili smo da su alternativno pozorište utemeljili Kantona, Rodman i Panjenka, a teatar apsurda promovisali Grci na Euru 2004. Da igra na postu Vlada Divca je najuspjelija pantomima, a Kukočeve i Jokićeve asistencije komedije intrige i situacije. Da je Predrag Saša Danilović najpreciznije otjelotvorio Hamletov unutrašnji monolog zakucavanjem nad Sabonisom. Da u kazalištu postoje antagonisti i da su oni u crveno bijelom dresu, dok protagonisti mogu biti i u crno-bijelom, plavo-bijelom dresu, i u drugim bojama, samo ne u crveno - bijeloj boji. Da grotesku u pozorištu tumačimo isključivo kao neodigravanje utakmice između SFRJ i Drim tima na Olimpijadi 1992. Da je dramski klasik El Classico, a glumački tandem koji se najbolje razumije, čileanski, Mijatović - Šuker. Da su za izvođenje vrhunskog performansa potrebni: najveća svjetska pozornica, da je performer na samom kraju umjetničke turneje, i da je eksponat Italijan, M. Materaci. Da je Dijego Armando Maradona lijevom rukom u četvrtfinalom meču protiv Engleske u Meksiku 1986. u rječnik pozorišnih termina upisao i politički teatar. Da se najveličanstvenija tehno opera, nakon Milatovićeve ‘Luče mikrokozma’ iz 1990, izvela u Istanbulu 2005. godine. Da je nabolja akustika na Marakani 1950. u prisustvu 200.000 Brazilki i Brazilaca nakon 90 minuta, i mnogo bolje ‘zvuči’ nego na Epidaurusu. Da je Usein Bolt jedina alternacija na festivalu malih scena 4x100 koja ne bi trebala da improvizuje. Da je Korifej Enio Morikone, Orfej Toma Zdravković, a Euridika Marpessa Dawn”, niže metafore mladi Milatović, a zaključuje priznanjem o odnosu prema životu kakvo je stekao što učeći, a što posmatrajući svoga oca.

“Shvatanje prema životu koje sam stekao uz njega je da su se Bogovi našalili što sam rođen, i što još nisam prestao da pušim i što me boli uvo za to, a pomalo i pluća. Da su autoriteti koje mogu da prihvatim simboli prijateljstva i znanja”...

Država i umjetnici

U svemu tome, na pitanje koliko Crna Gora “umije” da pamti značajne ljude koji su doprinijeli njenom razvijanju u ma kom polju, Danilo Milatović podsjeća i na neka od imena koja nijesu dobila zaslužena priznanja.

“Ako spomenemo samo par primjera, može se doći do zaključka da odnos države prema umjetnosti i umjetnicima nije utemeljen na profesionalnim kriterijumima. Sjetimo se nezainteresovanosti države kada je trebalo da se zaštiti hotel ‘Podgorica’, djelo svjetski priznate crnogorske arhitektice Svetlane Kane Radević. Kulturološki, urbanistički i estetički simbol Podgorice, u savršenoj harmoniji sa okruženjem, hotel ‘Podgorica’ djeluje da je tu otkad i sama rijeka Morača. U zvaničnoj istoriji piše da je, ipak, na obali od 1967. i da je arhitektica Radević za njegovo rješenje dobila Borbinu saveznu nagradu, najprestižniju jugoslovensku nagradu iz oblasti arhitekture. Hotel je u međuvremenu učinila nevidljivim nekakva staklena kutija. Odnos prema nezaobilaznom imenu evropskog, jugoslovenskog i crnogorskog filma Živku Nikoliću prema kome se tokom života, a i čini se ni poslije smrti, ne odnosi onako kako zaslužuje njegovo djelo. Primjer maćehinskog odnosa države prema umjetnicima, možda se najbolje očitava u odnosu prema umjetniku svjetskog renomea Iliji Šoškiću. Konceptualni umjetnik, odrastao u Baru, već skoro 50 godina svrstava se u vrh svjetske umjetničke scene, u oblasti konceptualne umjetnosti. Koliko sam upoznat (ako se u međuvremenu nešto nije promijenilo) Šoškić kao državljanin Crne Gore nema regulisano ni socijalno, ni zdrastveno osiguranje. U međuvremenu, 2018. dva muzeja savremene umjetnosti u Srbiji, u Beogradu i Novom Sadu priređuju jedinstvenu retrospektivnu izložbu Šoškićevog djela pod nazivom ‘Akcione forme’, retrospektiva umjetnika u dva grada, sa dva kustosa, izložba je označena kao jedan od kulturnih događaja godine. U Crnoj Gori, takođe postoji Google”, napominje Milatović i zaključuje:

“U Crnoj Gori, iz razloga što je toliko mala, ne bi smjelo da se dozvoli luksuz da se zaobiđu značajni ljudi koji su ostvarili zapažene rezultate iz određenih oblasti. Iz svijeta umjetnosti postoji nekolicina ljudi koji su priznati van granica regiona. Rebus bi glasio: ‘Koliko je Crna Gora potrebna umjetnicima, toliko su oni potrebni njoj’. A postoji plejada crnogorskih umjetnika, koji su priznanje morali da traže u Beogradu ili negdje drugo”.

( Jelena Kontić )