Biser Pacifika zamijenili Nikšićem

Navikava se dvadesetjednogodišnja Irene Garrido, Španjolka iz Ekvadora, koja skoro tri godine živi u Nikšiću, na “crnogorski običaj” ispijanja kafe po lokalima, jer toga u njenom Gvajakilu nema.

Priznaje da još posegne za novčanikom da plati svoje piće. Sviđa joj se i to što su “kućne posjete” u Crnoj Gori gotovo nezamislive bez kese kafe i kutije keksa.

“Vi ste formalniji u načinu izražavanja. Mi tamo nemamo običaj da pijemo kafu po kafićima. Mladi idu da šetaju, idu u bioskop, ali ne idu u kafiće. Toga tamo nema, a vidim da vi volite da kafenišete i da dan lagano provodite. Tamo svi plaćaju svoj račun, a ovdje jedan plati za sve. Mi ništa ne nosimo kada odemo kod nekoga, a kod vas je to kao neko nepisano pravilo - svi nešto kupe i odnesu”, priča za “Vijesti” djevojka koja je za nepune tri godine odlično savladala crnogorski jezik.

Priznaje da ostalim članovima porodice naš jezik ne ide tako dobro kao njoj, ali se trude.

“Prije skoro tri godine dobili smo poziv da budemo misionari u Nikšiću. Pošto sam u tom trenutku bila jedino punoljetno dijete od nas osmoro, roditelji su me pitali šta mislim o odlasku u Crnu Goru. Tada sam studirala medicinu u Gvajakil. Odmah sam pristala, a i sestre i braća su bili oduševljeni i uzbuđeni. Znali smo da slijedi prava avantura”.

Kaže da niko od djece nije znao gdje se Crna Gora nalazi i da su pomoć potražili na Google maps-u, kao i da je jedino ona čula za Crnu Goru zahvaljujući tome što je vatreni navijač Atletiko Madrida.

“Nijesmo znali gdje je Crna Gora, ali sam znala da je Stefan Savić iz Crne Gore”, sa osmijehom kaže šarmantna Irene koja studira prehrambenu tehnologiju u Podgorici.

Avantura španske porodice Garrido iz Ekvadora počela je za Novu godinu 2018.

“Kako su karte tada najjeftinije, mi smo iz Ekvadora krenuli za Novu godinu. Bili smo iznad Venecuele kada je otkucala ponoć. U avionu je, osim nas, bilo još nekoliko putnika. Posada nam je dala šampanjac i svi smo nazdravili. Bilo je neobično, ali eto dobra priča da se priča društvu. A prtljag je priča za sebe. Nas desetoro po deset velikih kofera, isto toliko malih i ruksaka. Morali smo cijeli život da ‘spakujemo’ u kofer”, kaže mlada Špankinja iz Ekvadora.

Navikla na muziku, brz način života, na milionski Gvajakil koji je poznat kao “biser Pacifika”, stigla je u grad koji je sušta suprotnost svega toga. I koji je sada njen novi dom.

“Dolazim iz grada gdje je skoro tri miliona stanovnika. Nikšić je prelijep, ali mi je bio mali, tih, previše miran. U mom gradu uvijek ima muzike, plesa, svi pričaju glasno, nekako je živo. Na kraju krajeva, to je Latinska Amerika. Ovdje je sve drugačije i u početku mi je bilo teško da se naviknem, ali posle sam otkrila da vi nijeste toliko hladni ljudi, već da i vi volite veselje, smijeh, muziku. Onda mi je bilo bolje. Najteža stvar je bila samoća jer ne znaš jezik, ne možeš komunicirati, nemaš prijatelje. Ali, vremenom, sve je došlo na svoje mjesto”.

Njen godinu mlađi brat studira grafički dizajn, ostali uče Gimnaziju i osnovnu školu, stiču prijatelje i grade novi život. Otac je informatičar, zaposlen u jednoj argentinskoj firmi, i dobra stvar je što sav posao obavlja preko Interneta. Majka je zadužena za njihovo odrastanje.

“Volontiram i u Katoličkoj crkvi u Podgorici gdje imaju omladinski centar. Tamo imam dosta prijatelja, lijepo mi je i baš su otvoreni za nove ljude, vole strance, španski jezik. I na fakultetu mi je zaista lijepo”.

Crna Gora joj je, kaže, prirasla srcu i ne namjerava da je napušta.

“Nastaviću ovdje da živim jer volim Crnu Goru. I brat je, kada je stekao punoljetstvo, riješio da ostane. Sestra, koja je u trećem razredu Gimnazije, ima 18 godina i razmišlja kada završi školu da ode negdje. Ostali su mlađi”.

Redovno se, kaže, čuje sa rodbinom i prijateljima iz Ekvadora i svima priča o ljepoti Crne Gore i da obavezno, kada budu mogli (jer avionska karta je skupa) dođu.

Njen otac, Migel Garrido, koji je iz Burgosa, iz Španije, prije tri decenije je sa porodicom, kao katolički misionar, došao u Ekvador, u Gvajakil. Tada osamnaestogodišnji mladić nije ni slutio da će tamo upoznati Ekvadorku Varsoviu (ime dobila po glavnom gradu Poljske) sa kojom će zasnovati porodicu, izroditi osmoro djece - četiri kćerke i četiri sina, i nastaviti porodičnu tradiciju misionarstva u gradu pod Trebjesom.

Nedostaju joj ekvadorska kuhinja i salsa

U Ekvadoru se, maltene, gaji kult voća, tako da je umjesto kolača obavezan desert voće. Irene kaže da joj, pored rodbine, mnogo nedostaju ekvadorska kuhinja i salsa.

“Što se hrane tiče, ukusi su potpuno drugačiji. Vi volite kiselo, jako, masno, kolači su mnogo slatki, ali polako se navikavam. U Crnoj Gori mi se najviše sviđa burek. Mi imamo dosta voća i povrća i toga baš puno jedemo. Baš mi nedostaje ekvadorska kuhinja. I muzika mi nedostaje. Uh, kako mi nedostaje salsa. Ovdje nemam gdje da slušam tu muziku i plešem. Mi volimo da igramo. Čim čujem salsu, imam potrebu da igram, to mi je u krvi. Ali, i vi ste dosta veseli i to baš volim kod vas”.

Očarana prirodnim ljepotama

Ekvador je zemlja koja ima more, prašumu, planine, vulkane, ostrva, i prva je država u svijetu koja je ustavom priznala prava prirode. Tako u čl. 72 Ustava Ekvadora stoji da ”priroda ima pravo na obnavljanje”.

Zato stanovnici zemlje koja je proglašena za državu sa najvećim biodiverzitetom na svijetu znaju da cijene prirodu i uživaju u njoj. Tako i Irene.

“Mi u Ekvadoru imamo sve - planine, prašumu, ostrva, plaže, pa imam pravo da kažem da je ovdje prelijepo. Svakog dana za Podgoricu putujem vozom i stalno gledam kroz prozor i divim se kako je sve prelijepo. Volim planine, rijeke i voljela bih da obiđem sjever Crne Gore. U nekim primorskim gradovima sam bila. Ali, polako. Tek sam ovdje nepuno tri godine. U Nikšiću mi se sviđa arhitektura, gradski park, Trebjesa. Išla sam i pješke u manastir Ostrog. Baš sam se umorila, ali isplatilo se. Ostrog je prelijep. To je bilo prvi put da uđem u pravoslavni hram. Ovdje sam se u potpunosti upoznala sa pravoslavljem i vidjela da je to skoro isto”.

Htjela da sa “fapovcima” da krv

Navijači i bivši igrači FK “Čelik” su nedavno osnovali Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi “Fap mašina“ i odmah organizovali prvu akciju. Irene je čula za akciju, prijavila se, ali će dragocjenu tečnost dati kada bude druga akcija.

“Obožavam fudbal i bila sam oduševljena kada sam čula da su akciju organizovali ‘Čelikovi’ navijači i bivši igrači. Htjela sam da dam krv, ali rekoše da sam sitna, pa se nadam kada bude iduća akcija da ću dati krv. Ja to volim. Gledam ljude na ulici i razmišljam koliko bi mogli da pomognu drugima samo da odvoje pola sata vremena i daju krv. Tijelo tu krv odmah nadoknađuje, a oni bi mogli mnogo da pomognu”.

( Svetlana Mandić )