Otadžbina, nepopularno širok pojam

U moru serija triler žanra koje su zapljusnule gledaoce u prethodne dvije godine sa malih ekrana, “Državni službenik” je jedna od onih koja se izdvojila, posebnom premisom njenih tvoraca Predraga Gage Antonijevića i Dimitrija Vojnova i kvalitetnom egzekucijom koja je naišla na pohvale kritike.

Savremena i uzbudljiva priča o agentima BIA-e koji daleko od očiju javnosti uklanjaju najopasnije prijetnje po Srbiju u lavirintu domaćih i inostranih intriga zainteresovala je publiku, a iako je zasnovana na izmišljenim događajima i likovima, oni koji su se bavili prikazanim poslom okarakterisali su je kao veoma uvjerljivu.

Nakon uspješne premijerne sezone, od 10. oktobra se “Državni službenik” vratio na male ekrane. Svijet špijuna i kriminalaca doživljava se kao muški svijet, ali u ovoj seriji srpska glumica crnogorskog porijekla Marta Bjelica na sebe je skrenula pažnju ulogom ratoborne operativke BIA Krleta.

Mada izrazito mlada, Marta već polako postaje TV zvijezda jer je u našim domovima sve više prisutna preko malih ekrana, pa je osim u “Državnom službeniku” publika od nedavno može gledati i u brutalnom, krvavom noar trileru “Močvara”, gdje za razliku od Krleta igra smirenu suprugu inspektora Nikole Krsmanovića (Goran Bogdan) - Maju. To je nastavak njene saradnje sa rediteljem Olegom Novkovićem, sa kojim je 2015. radila na filmu “Otadžbina”.

Ponosna Kruševljanka koja je diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu za Magazin je pričala o radu na ovim projektima i drugim temama.

Kako je bilo raditi na novoj sezoni “Državnog službenika” i kako si se pripremala za ulogu? Da li lik Krleta, koji tumačiš, ima više prostora u novoj, dinamičnoj sezoni serije i kako se dalje razvija?

Pred prvu sezonu smo imali neophodne pripreme s obzirom da igramo agente BIA-e. Samim tim je cijela prva sezona bila priprema za drugu. Čini mi se da smo u rad na drugoj sezoni zakoračili sa više sigurnosti. Po meni je cijela druga sezona promišljenija, suptilnija i snažnija. Lijepo je što je cijeli tim uigran, svi sektori su otišli korak dalje (šminka, kostim, naravno kamera itd.) Sve to doprinosi poboljšanju kvaliteta, pa je naizgled bilo lakše raditi na nastavku. Ne bih rekla da Krle ima više prostora, ali se osvjetljava čvrstina njenog karaktera, nepokolebljivost, zagledanost u pravdu i hrabrost. Ja bih svakako voljela da ona dobije prostora u nastavku, bilo bi mi žao da Krle ne zasija u punom sjaju, na kraju krajeva, ne događa se često da igrate tako jak ženski lik. Vidjećemo već!

Na ovim prostorima državna bezbjednost je nešto poput mita, jesi li konsultovala nešto od velikog dostupnog materijala na tu temu?

Dostupno jeste, koliko je tačno ili istinito ne znam. Znam da je Balkan dovoljno dugo mjesto buke i bijesa, pa tajna služba oduvijek ima posla na pretek. Ali s obzirom da je tajna, sve što dođe do običnih ljudi je sa namjerom, inače ne bi bila tajna. Komentar koji je došao do mene iz tog svijeta je da je uvjerljivo, da ne kažem tačno. Bilo kako bilo, uzbudljivo je za gledanje, ljudi učestvuju u problemima likova, vjeruju u to što vide.

Nedavno te publika gledala i u seriji “Močvara”, kakvo je tvoje iskustvo sa tog projekta? Da li je “Močvara”, koju je dio kritike krstio kao srpski noir, zaista toliko drugačija od drugih sličnih projekata, i ako jeste, po čemu?

Jedva sam čekala da se konačno dogodi. Bilo je intenzivno i uzbudljivo. Svakako da je drugačija u odnosu na najzastupljeniji američki ili nordijski, jer se dešava u Beogradu. Svi smo svjesni koliko je teško ili nemoguće napraviti nešto potpuno novo i drugačije. Ovdje nije ni bilo te namjere, čini mi se. Pravo reditelja je da koketira sa stvarima koje voli, ili da se na njih referiše, kad smo kod sličnosti. Važno je da ispričaš priču u koju ljudi vjeruju, čiji svijet dožive i sa kojom se ovako ili onako saosjećaju. U proteklih par godina u odnosu na ponudu, “Močvara” svakako ima neku sirovost i surovost koja nije baš izbijala iz svake krimi-noir-triler-detektivske serije.

U Srbiji je posljednjih godina snimljeno mnoštvo krimi-triler serija, zašto misliš da je došlo do ovog trenda i može li ta hiperprodukcija istog žanra da ima negativne posljedice?

Mislim da je naša publika uvijek bila ljubitelj ovog žanra, pa nije ni čudo da je baš taj žanr najprisutniji od svega ponuđenog. Mislim da ima puno toga u ponudi. U istom terminu, na RTS-u, nasuprot “Močvari” je počelo emitovanje serije koja spada u žanr porodične komedije (“Mama i tata se igraju rata”), ja odavno nisam gledala ništa bolje. I u hiperprodukciji postoje kvalitetni projekti. S druge strane,naravno da može da bude pogubna, kao i sve što je haotično i bez jasne strategije.

Sve češće se dešava da serije sa raznih strana svijeta, do Danske preko Indije do Brazila, postanu veoma popularne i nađu svjetsku publiku, preko recimo striming servisa kao što je Netfliks. Misliš li da Srbija ima potencijal da u budućnosti iznjedri neki takav naslov?

Ako snimi jedan projekat umjesto četiri, udruženo, sa ozbiljnim pripremama, apsolutno sam sigurna da može!

Igrala si ranije i u filmu “Otadžbina”. Kakav je inače odnos srpskih filmova prema svojoj otaždbini - ima li dovoljno kritike ili ima autocenzure? Sa druge strane, mogu i se vidjeti i pozitivne stvari i ljepote koje tvoja otadžbina nudi?

Uvijek osjetim neku sjetu u toj riječi, koju opsiuje replika iz filma “Otadžbina” kada govore o Kosovu: “Božuri ko kupusi, a grožđe ko šljive”. To je uvijek nešto tamo daleko, neobjašnjivo promjenljivo. Na Akademiji smo se uvijek zezali da sam Kruševljanka iz Budve, jer nisam znala da odgovorim na pitanje odakle sam. Nikad nije bilo jednostavno, pa je zato i otadžbina kao pojam, za mene bio uvijek nepopularno širok. Meni su i Srbija i Crna Gora otadžbine, kako kad. Mora nešto da se desi drugačije, ispočetka, taj recept sa kritikom i cenzurom, nije uspio.

Koje su najveće žrtve koje si morala da pretrpiš zbog uloga na filmu?

Stvar koja mi predstavlja najveću žrtvu je da trpim hladnoću - noću! Za sve drugo možeš da se pripremiš.

Posljednjih godina, posebno u Holivudu, veoma je aktivan #MeToo pokret. Kako gledaš na sve to i kakav je generalno status srpskih glumica, morate li da se borite sa patrijarhatom u poslovnoj svakodnevici, kakva su tvoja iskustva?

Skoro sam odgovarala na slično pitanje, pa ću odgovori isto. Čini mi se da je situacija u pozorištu gora i opasnija po glumice (u odnosu na film). Moje iskustvo je da se glumice manje vrednuju, manje pitaju i evidentno su manje angažovane za noseće uloge u odnosu na glumce. Sigurna sam da se stvari neće znatno mijenjati, bar još neko vrijeme. Solidarnost i empatija je svakako nešto što bi trebalo da nas ujedinjava. Sve što se svede na profilnu sliku na Facebooku sa haštegom, i prođe kao da se nije desilo, u meni budi skepsu. Taj pokret je na isti način zaličio na reklamu, i moram priznati da sam imala određen otklon, više nego vjeru da će se nešto promijeniti.

Sve više srpskih glumaca igra u ruskim filmovima, koliko je to značajno za vas i kakve plodove bi moglo da da u budućnosti? Postoji li neki bitan razlog zašto se u posljednje vrijeme srpski glumci kad idu u inostrastvo upućuju na Istok, umjesto na Zapad koji je bio prije toga omiljena destinacija?

Za mene lično nije, iako sam odrasla u Budvi - ruski ne govorim. Sigurno da su sličnosti u jeziku i mentalitetu doprinijeli, ali mislim da je i Miloš Biković utro put slkedećim mladim glumcima. Milan Marić igrao je glavnu ulogu u “Dovlatovu”, nakod čega je bio izabran za “Shooting star” u Berlinu. To su ogromni uspjesi za tako mlade ljude. S druge strane, bolje je biti glavni Rus u Rusiji, nego Rus iz trećeg plana u Americi.

Kako je po tvom mišljenju uticala korona na kulturu u Srbiji i kako ocjenjuješ odgovor, pomoć države?

Kultura u Srbiji se svodi na po koju odigranu predstavu i mini koncert. Vjerovatno će sada gospođa ministarka da nas digne iz pepela, pa ćemo dobiti još jednog spasioca u zemlji i priliku da zauvijek zaćutimo, jer smo ionako prokleti.

( Stefan Strugar )