Nasilje u porodici eskaliralo uz koronu

U svijetu je zabilježen porast nasilja u porodici tokom pandemije koronavirusa, a ni Crna Gora nije izuzetak - nacionalna SOS linija za žrtve nasilja u porodici od januara do avgusta ove godine primila je 2.110 poziva, što je deset odsto više u odnosu na isti period lani.

Izvršna koordinatorka SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić, Nataša Međedović Pištalo, kaže da je od 1. marta do kraja septembra ta NVO primila 2.012 poziva za pomoć i podršku, što je za 18 odsto više u odnosu na isti period prošle godine, kada je bilo 1.662 poziva.

“Najšešće žrtve su žene, oko 90 odsto, djeca oko sedam odsto, a muškarci do tri odsto. Najčešći počinioci nasilja su muškarci, oko 98 odsto. U prvim sedmicama epidemije bio je najdrastičniji skok po broju poziva, išao je čak do 30 odsto. U isto vrijeme smo sigurne da se ogroman broj žena napolju nije nikome obratio za pomoć. To je ono što je problematično”, kaže Međedović Pištalo za “Vijesti”.

Pored većeg broja poziva, za period od početka pandemije karkteristična je i vrsta problema žena koje su se obraćale za pomoć.

“Često prijavljuju egzistencijalni strah. Vrlo često je riječ o ženama koje rade u uslužnim djelatnostima i u toku ove krize one su ostajale bez posla, ili im je u boljem slučaju bila smanjivana plata, a u isto vrijeme povećavan obim posla. S druge strane, život u nasilju je povećao taj strah od budućnosti, jer one su najčešće odgovorne kako za svoju tako i za egzistenciju djece”, kaže Međedović Pištalo.

Ističe da je činjenično stanje pokazalo da je pandemija išla na ruku nasilnicima koji su je koristili kao izgovor ili kao opravdanje za svoje ponašanje.

“Kriza je omogućila tim ljudima da dodatno pojačaju dominaciju unutar porodično-partnerskih odnosa, a u isto vrijeme žene su imale strah jer su prvih mjeseci bili zabranjeni izlasci, kao i odlazak u druga domaćinstva, što je i sada, a znamo da najveći broj žena u Crnoj Gori u takvim situacijama se oslanja na neformalne mreže podrške, porodicu ili prijatelje. U Crnoj Gori je karakteristično da su to tetke. Te žene su imale pojačan subjektivni osjećaj da je to za njih situacija bez rješenja”.

Zbog toga su se, kako kaže, trudili da pojačaju digitalnu kampanju putem društvenih mreža kako bi tim ženama poslali poruku da postoje servisi od kojih mogu dobiti pomoć.

“Ova kriza izazvana koronom je naročito u onom prvom talasu, tamo do juna, napravila veliku štetu ženama koje se nalaze u nasilju jer je na neki način izazvala konfuziju u funkcionisanju sistema. Imale smo institucije sistema koje su praktično suspendovale svoje djelovanje u djelu sprovođenja određenih zakonskih mehanizama koji se tiču sprečavanja ili zaustavljanja nasilja nad ženama i u porodici. Sve svoje kapacitete su bili usmjerili na sprovođenju kontrolnih mjera protiv korone, tako da smo imali jedan sistem koji je bio, kada su žrtve nasilja u pitanju, prilično nefunkcionalan”, kaže Međedović Pištalo.

U drugom talasu je, kako navodi, potpuno drugačija situacija jer se normalizuje funkcionisanje nadležnih institucija.

SOS telefon Nikšić postoji od februara 1998. godine, a od marta 2009. imaju sklonište za žene i djecu žrtve nasilja.

“Od početka 2009. do danas najmanje je 300 žena dobilo siguran i bezbjedan smještaj, pomoć i podršku u SOS skloništu. U navedenom periodu je približno 800 žena i djece boravilo u SOS skloništu”, ističe Međedović Pištalo.

Trenutno se u nikšićkom SOS skloništu i urgentnoj smještajnoj jedinici, koja je otvorena u saradnji sa UNDP-om, Ministarstvom rada i socijalnog staranja i ženskim specijalizovanim organizacijama zbog krize sa koronom, nalazi se devet žena i 15 djece.

“U Crnoj Gori postoje trenutno dva aktivna ženska skloništa - u Nikšiću i u Podgorici. Pretpostavka je bila da će tokom ove krize broj zahtjeva za smještaj porasti i to se i desilo. Žene koje žive u Nikšiću ili Podgorici imaju više šansi da se brže i sa manje posljedica, uslovno rečeno, ‘izvuku’ iz nasilja, ako se obrate organizacijama za ljudska prava. Za žene koje žive u gradovima bez specijalizovanih servisa pomoći i podrške, situacija je problematična”.

Međedović Pištalo ističe da po međunarodnim standardima koje važe za Evropu na deset hiljada stanovnika svaka država bi trebalo da obezbijedi jedno bezbjedno mjesto za žrtve nasilja. Crna Gora je ispunila oko 50 odsto od tog zahtjeva.

U njihovom skloništu, koje je licencirano od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja, žene i djeca mogu da ostanu do 12 mjeseci.

“Najčešće nakon skloništa žene nađu posao, a neke se vrate suprugu. Nažalost, na godišnjem nivou u SOS skloništu u prosjeku bude oko 35 odsto žena koje su povratnice. To samo pokazuje koliko je to dubok problem. Polovina žena koje nam se obraćaju su sa srednjom stručnom spremom, trećina je starosti od 30 do 40 godina, dok su njih dvije trećine nezaposlene. U izradu profila je uključeno 100 žena koje su se obratile SOS telefonu Nikšić”.

Jezgro organizacije su žene - aktivistkinje.

“Pored njih imamo i pedagogice, psihološkinje, socijalne radnice, pravnicu. Imamo osam stalno zaposlenih, i 13-14 po ugovoru. Mnoge žene koje su bile korisnice našeg skloništa postale su dio našeg tima”.

Običajno pravo jače od zakona

Problematično je, kaže Međedović Pištalo, to što žene koje su žrtve nasilja najčešće nemaju podršku ni porodice, ni zajednice, ni sistema.

“Žene uglavnom pokušaju sve, prije nego što se odluče na insistucionalnu zaštitu, što je na neki način gubljenja vremena. Ali, razumijemo ih jer ogromni su pritisci na svaku ženu, koja je u takvom problemu, da se brak sačuva po svaku cijenu. Od neformalnih pritisaka koji dolaze od članova porodice, prijatelja, nijesu rijetki ni pritisci od ljudi iz institucija sistema koji bi trebalo da su podrška. Nerijetko smo svjedokinje da upravo ljudi koji imaju određena službena ovlašćenja ista koriste na način da plasiraju ono što su njihova lična ubjeđenja, koja su nerijetko u suprotnosti sa onim što su međunarodni standardi i aktivne mjere zaštite i prevencije u oblasti nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja”, kaže ona.

Iako je Crna Gora, kako ističe, još prije deset godina ratifikovala Istanbulsku konvenciju, ovdje su i dalje “tvrdokorne i uporne retrogradne prakse da je običajno pravo jače od onoga što su zakonska rješenja ili normativni akti”.

Zbog toga se SOS telefon trudi da osnaži žene koje su žrtva nasilja da sebe ne posmatraju samo kroz slabosti, već da su sposobne da prepoznaju i snagu.

“Naša uloga je da okrenemo stvari, da joj pomognemo da kroz proces osnaživanja počne da više obraća pažnju i cijeni sopstvene snage i sebe, da izgradi nanovo pozitivnu sliku o samoj sebi. Da joj se vrati mandat osobe koja donosi odluke i da vrati kontrolu nad procesima koji se tiču njenog života. Ljudi koji ne vole ženske organizacije, a to su najčešće počinioci, često će reći da mi podstičemo žene na razvod, što je vulgarizacija onog što mi radimo. Naš zadatak je da ženi pomognemo da vrati autonomiju i da sama donosi odluku. Mi smo joj logistika”.

Proces osnaživanja je individualan i može da traje od nekoliko mjeseci do dvije godine. Za sve to vrijeme, SOS telefon je uz žrtve nasilja.

Ne smije se tolerisati psihičko i verbalno nasilje

Izvršna direktorka SOS telefona ističe da kada se pomene nasilje u porodici građani, ali nerijetko i predstavnici određenih institucija, misle samo na fizičko nasilje.

“Oko 20 odsto je fizičkog nasilja i ono je, sa aspekta zaštite i zaustavljanja, oblik nasilja sa kojim je najlakše raditi jer ostavlja najvidljivije tragove. Mnogo veći problem su drugi oblici nasilja. Da bi se bavili zaustavljanjem psihičkog i verbalnog nasilja na uspješan način, moramo imati ljude u sistemu zaštite koji razumiju uzroke i posljedice rodno zasnovanog nasilja, prave adekvatne procjene i nemaju toleranciju prema nasilju. Ako se to nasilje ne zaustavi uglavnom eskalira u fizičko, a svako fizičko nasilje može da se završi fatalno. Ako nemamo kapacitet kao sistem da prepoznamo te prve oblike nasilja koji kreću verbalno i kasnije eskaliraju i pridružuju mu se različiti oblici nasilja, onda smo kao zajednica u problemu”.

( Svetlana Mandić )