Tri skopska dana

Odmah iza Nove godine otputovao sam za Skoplje. Tri dana. U posjetu rodbini. Bezmalo 30 godina nijesam bio u tom gradu. Prije puta sam imao veliku tremu. Šta da očekujem? Kakav ću osjećaj i utisak imati prema mjestu i ljudima? Prema bojama, mirisima i ukusima? Šta ću sa sobom iz te posjete ponijeti nazad u Podgoricu? Kakav utisak u srcu i glavi ću ponijeti sa sobom kući? Mostovi? Spomenici? Zgrade? Ili jela i pića? Kakve slike će mi se urezati u pamćenju? I da odmah kažem - sve to i ništa od toga.

Morao sam sa pođem u Skoplje da bih se sjetio nečega što sam davno naučio i usvojio, a u međuvremenu zaboravio. Dragi kamen na kojem sam vaspitavan. Život me, dok sam stario, natjerao da to zaboravim. Ili su me novi vjetrovi natjerali da to zaboravim. Kao u Koeljovom Alhemičaru. Napravio sam krug. Da bih se podsjetio da ljude treba gledati u oči dok razgovaraš sa njima. Da im vidiš dušu i da oni vide tebe onakav kakav jesi, bez foliranja. Da cijeniš ljude po bistrom iskrenom pogledu. E, taj utisak nosim iz Skoplja kao najjači. Oči će ti mnogo više reći od riječi. Mislio sam da sam zaboravio da cijenim ljude koji me gledaju u oči dok pričam sa njima. Odvikao sam se od toga. Navikao sam da većina s kojom razgovaram u posljednje vrijeme, sklanjaju pogled kao da ga u škrinju zaključavaju. Da im riječi žubore kao plitak potok , nevažni slogovi. Pogled skrivaju kao da su nekom drugom sagovorniku davno obećali dušu. Pa sada ništa ne vole i žele da budu nešto što nijesu.

U Skoplju sam sreo ljude koji su me gledali pravo u oči. U njihovim očima sam vidio njihove duše. Ispričane i neispričane priče. Čitavi romani pričani su mi iskreno. Stranice životnih priča poznatih i nepoznatih ljudi koje sam srijetao namjerno ili u prolazu. I svima je bilo jedno zajedničko - nada. Nada da će poput splava na moru doploviti do luke, da će u mojim očima naći nešto svoje. Da ću iz njihovih očiju pročitati ono što oni zapravo jesu. Obični, iskreni ljudi.

U vremenima i zemlji skrenutih pogleda, prikrivenih misli i lažnih osmijeha čekamo, kao autobus ili voz što se čekaju, da nam stranci potvrde nove identitete. Da nam kažu ko smo i šta smo? Čega da se sjećamo i šta da sanjamo? Koje pjesme da pjevamo? Koga da volimo? To se kod nas zove evrointegracije. To da i u ogledalu skrećemo pogled od sebe samih. U Skoplju sam sreo ljude koji gledaju otvoreno u oči, ljude koji su svoji.

Autor je prosvjetni radnik

( Slobodan Savović )