Je li Putin izgubio harizmu?

Kako sve može mnogo da se promijeni za godinu dana. U jesen 2019. izgledalo je da se predsjednik Rusije Vladimr Putin naslađuje uspjehom. Teški problemi na Zapadu, uključujući Donalda Trampa na mjestu predsjednika SAD, dramu bregzita i razdor u Evropi po velikom broju pitanja (od migracija do energetike), omogućili su mu da sebi izgradi reputaciju stabilne i čvrste figure u svjetskoj politici. Ali danas ta stabilnost počinje da izgleda prije kao stagnacija sa implikacijama koje sežu daleko izvan ruskih granica.

Krizu izazvanu kovidom-19 često nazivaju nekom vrstom aberacije - kriza bez presedana koja zahtijeva odgovor bez presedana. Moguće da to i jeste tako, a ipak su se mnogi od problema koje je pandemija dodatno iskomplikovala u Rusiji i na Zapadu pojavili mnogo prije pojave virusa SARS-CoV-2. U SAD je pandemija pojačala ekonomsku nejednakost, rasne protivrječnosti i političku polarizaciju. U Evropi je jasno pokazala koliko su nesigurni postali transatlantski odnosi. U Rusiji je ogolila inertnost Putinovog režima pogoršavajući proces koji je, po svojoj suštini, “kriza stabilnosti”.

Ovo je naličje Putinove navodne stabilnosti, koju su on i njegovi poslušnici već dugo predstavljali kao protivotrov za miješanje Zapada. Kremlj je morao da se umiješa u Ukrajini i Siriji da bi stabilizovao region čiji je normalan život narušen zbog uticaja ili avanturizma Zapada. Rusija je morala da izmijeni Ustav da bi produžila Putinovu vladavinu (izgleda doživotno) zato što samo on može odbraniti zemlju od haosa u koji tone ostatak svijeta.

Ali, kako je to jednom živopisno primijetio Viktor Černomirdin, premijer iz vremena Borisa Jeljcina: “Htjeli smo najbolje, ali je ispalo kao i uvijek”. Odmah nakon referenduma Putinovo “stabilno liderstvo” postalo je ne samo haotično, nego i pomalo sumorno.

U Rusiji je borba sa kovidom-19 dovela do podjednako katastrofalnih rezultata kao u Americi, Indiji ili čak Španiji, ali to se nije dogodilo zahvaljujući Putinu. On je sjedio zaštićen u Kremlju dok su se gubernatori i državne institucije takmičili ko će ponijeti priznaje za njihove “izvanredne” zasluge u borbi sa krizom. Ne iznenađuje što su rezultati krajnje neujednačeni. U Moskvi je sveprisutni gradonačelnik radoholičar Sergej Sobjanin organizovao dosljednu borbu protiv virusa, uprkos određenim organizacionim propustima. U drugim regionima, poput Magadana i Kalmikije, preduzete mjere bile su manje sistematične.

Generalno, država je ponudila minimalnu podršku malim preduzećima i radnicima, uprkos njihovoj ključnoj pokretačkoj ulozi u ekonomiji. Čak je i Putinov pristalica Aleksej Kudrin, koji je na čelu Računovodstvene komore, nedavno priznao zabludu takvog pristupa, što je u potpunoj suprotnosti sa tradicionalnom politikom Kremlja „hljeba i igara“ (narodni sajmovi, besplatni koncerti i državni praznici) kako bi učinili da se ljudi osjećaju zadovoljnima i odvratili ih od želje da protestuju.

U tome ima prizvuka poznog staljinizma. Pred smrt, Staljinu je u fokusu bio lov na neprijatelje naroda i obezbjeđivanje neprestanog rada aparata državne bezbjednosti - sve ostalo nije ga interesovalo. Kada je umro, kod njega je pronađeno mnogo dokumenata koje nije ni otvarao i ni potpisivao.

Putin, koji sve više podsjeća na Staljina, se izgleda umorio od većine liderskih obaveza. Tokom većeg dijela prošle decenije njega je mnogo više od rješavanja unutrašnjih problema interesovalo učvršćivanje Rusije kao važnog, čak i opasnog, igrača u svjetskoj areni. Ali danas, vjerovatno, ima samo ostatke entuzijazma za miješanje u predsjedničke izbore u SAD, a borba protiv Evropske unije po raznim pitanjima, velikim i malim, izgleda mnogo manje interesantno.

Na primjer, Putin nije imao skoro ništa da kaže povodom trovanja njegovog glavnog opozicionog suparnika Alekseja Navaljnog. Bez obzira da li je Putin direktno stajao iza ovog posla ili ne, to je za njega postalo poniženje, a slabi pokušaji Kremlja da sve porekne odavali su zbunjenost njegovog režima.

Nakon što su u Bjelorusiji počeli protesti zbog namještenih rezultata na predsjedničkim izborima, Putin je čekao nekoliko sedmica prije nego što je izrazio svoju podršku moćniku Aleksandru Lukašenku. A kada je to učinio, nije se mogla čuti pređašnja Putinova žestina. Djelovalo je kao da to radi reda radi.

Na posljednjoj sesiji debatnog kluba “Valdaj”, na kojoj je Putin učestvovao onlajn, govorio je o statusu Rusije kao glavne nasljednice SSSR-a (a pozivajući se na bjeloruski primjer, da bi, još jednom, izjavio kako se Rusija ne miješa u poslove drugih zemalja). Ali sve je zvučalo tromo i nezainteresovano.

Putinova reakcija na eskalaciju sukoba u Nagorno-Karabahu odaje isto letargično stanje. Kada je prije četiri godine između Jermenije i Azerbejdžana izbio sukob, Rusija je uspjela da ga prekine za četiri dana. Ovog puta sukobi traju već mjesec i kraj im se ne nazire. Možda je, osjetivši da je Putin isključio motore, predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan i počeo da pokazuje mišiće podržavajući Azerbejdžan.

Istovremeno, u Kirgistanu su masovni protesti natjerali vlast da poništi rezultate parlamentarnih izbora, održanih 4. oktobra, a vladu da podnese ostavku. Iz Kremlja je saopšteno da postojeći sporazum o bezbjednosti obavezuje Rusiju da spriječi katastrofalni razvoj situacije. Ali zemlja je i dalje u haosu.

Krah vlade Kirgistana, možda, daje Putinu mogućnost da sagleda svoju dalju sudbinu. Da, jednom je Putin već izašao na kraj sa sličnim padom, kada 2012. vratio na mjesto predsjednika. Tada su negativni rezultati ispitivanja javnog mnjenja bili alarm, a ponovo energični Putin zaigrao je na nekoliko geopolitičkih karata: dao je azil Edvardu Snoudenu, izvršio aneksiju Krima, počeo intervenciju u Siriji. Sve to povratilo je njegovu reputaciju - sila na koju treba računati.

Danas, međutim, podrška Putinu ponovo opada i ne izgleda da će doći do nekih promjena u tom smislu. Inercija i stagnacija njegovog režima postaju opipljivi, kao i rastuća sjenka izgubljenog značaja.

Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku i viša saradnica na Institutu za svjetsku politiku

Copyright: Project Syndicate, 2020.

( Nina L. Hruščova )