KOSMOS ISPOD SAČA

Zeznute knjige

Balkanski špijun snimljen je davno, a među najboljim jugoslovenskim filmovima je upravo zbog toga što istovremeno izaziva smijeh i muku, prevrće se želudac dok gledamo Iliju kako se mrčenik bori sam sa sobom

18428 pregleda4 komentar(a)
Sa sahrane mitropolita Amfilohije, Foto: Boris Pejović

Jedino opravdanje za insinuacije koje plasiraju naši dojučerašnji opozicioni političari jeste da im je omiljeni pisac Dejan Lučić. Za ovakvo “stanje svijesti“ nije kriv ni Džon Le Kare, pa čak ni Sidni Šeldon, nije čak ni Vanja Bulić.

Lučić je jedini koji može da šalje takve vibracije na koje može da se upeca lakomisleni crnogorski političar pa da u baš svemu vidi zavjeru, masone, strane službe, narko-kartele, crkvu, trilateralu, templare i medijske tajkune. Ako nije do Lučića, onda je zabrinjavajuće, jer bi značilo da treba tražiti dijagnozu i lijek. Ako lijeka ima.

Balkanski špijun snimljen je davno, a među najboljim jugoslovenskim filmovima je upravo zbog toga što istovremeno izaziva smijeh i muku, prevrće se želudac dok gledamo Iliju kako se mrčenik bori sam sa sobom. On svuda vidi špijune, izdajnike, teroriste, niko mu ne vjeruje pa sam preduzima korake da spasi državu, maltretirajući nevine ljude. Zadužuje se, a svi su neprijatelji, čak i ćerka! Ilija je uvidio da špijun “rođenoj strini nije pisao dvadeset godina samo zato što stanuje na Lenjinovom bulevaru“. Sve je detalj, sve je sumnjivo.

Bitno je oglasiti se i ukazati, zato ima biser političara koji znaju čak što se dešava iza tapaciranih zatvorenih vrata u Parizu, Vašingtonu, iza kulisa u Londonu, a ne znamo sa sigurnošću što se desilo na ulici u Titogradu 1989. godine.

Kad se uporno čitaju pogrešne knjige, usadi se lako u glavu crv sumnje, pa se desi da uočite četiri jahača apokalipse, vjerujete da je sve besprekorno organizovano, da postoje centri moći, da niko ne priča iz svoje glave i da ne postoje slučajnosti. A beautiful mind, zaista.

Postoji i druga strana dejanlučićizma, ima na sve strane pametnjakovića koji vide simbole i napad na Crnu Goru, pa sahranu mitropolita Amfilohija tumače kao novu AB revoluciju jer ih aplauz sa sahrane podsjeća na aplauz kad se narod opraštao sa Aleksandrom Rankovićem. Još se pojedini pitaju “kad se to kome na sahrani aplaudiralo“? Zgozio ih je aplauz, a zaboravljaju se ipak dešava, da pogledaju oproštaj od Dina Dvornika i vide da je još neko otišao sa aplauzom, i to sa pjesmom, sa suzama i osmijehom. Ali je ipak Crna Gora idealna pozornica da se čak i od sahrane napravi medijsko pozorište.

U svemu se može vidjeti zavjera, svuda okolo su simboli, ali ako krenete ozbiljno da tumačite svaki detalj, ako se ne zezate, prolupaćete. Apsurd koji trenutno Crna Gora kao država živi, jedino može biti ravan apsurdu iz filma Barton Fink. Država bi da živi normalno, ali nema sa kim. Previše je ljudi čak i u novom parlamentu koji bi potvrdno odgovorili na pitanje: “Da li se svijet vrti oko Crne Gore“. Treba čitati sve, ali neke knjige se ne smiju shvatati ozbiljno. Literatura može biti opasna ako se pogrešno pročita.