Pravo lice "vidovnjaka" tokom potrage za Ogijem: Crtali mape ili mete roditeljima?

Najveća bol koju čovjek može da osjeti je bol za svojim djetetom. Ne postoji ništa na svijetu što roditelj ne bi uradio za dijete - i moguće i nemoguće, i razumno i potpuno nerazumno. I za sve to roditelj može da ima opravdanje. Ali, da li imaju opravdanje oni koji zlopotrijebe roditeljsku bol?

Majka pokojnog Ognjena Rakočevića, Valentina Vanja pristala bi na sve samo da ponovo uzme u naručje svoje dijete. Vjerovala bi u sve i u svakoga, dala bi ruku bilo kome ko joj da nadu. I to je radila.

Dani i noći tokom kojih su porodica Rakočević, njihovi prijatelji, policija, vojska, vatrogasci, spasioci, i hiljade humanih ljudi iz gotovo svih crnogorskih gradova tražili plavokosog autističnog dječaka, pretvorili su se u haos kada su se u potragu uključili “vidovnjaci”, “gatare”, “vračare”, hodže...

Bato Bosanac, Žaro sa Malog brda, hodža iz Pljevalja, Željka iz Nikšića, “najpoznatiji beogradski astrolog”, “vidovnjak iz Trebinja”, Miško iz Maslina i još oko 70 drugih koji tvrde da imaju nadljudske moći, pokazali su svoju nemilosrdnost nakon što je Ogi u noći 4. maja 2016. pod okriljem mraka bosonog istrčao iz roditeljske kuće.

Niko od “vidovnjaka” porodici Rakočević nije rekao makar - ne mogu vam pomoći.

Crtali su mape, “vidjeli” ga u štali, u rupi, iza bijelih vrata, iza kazana za rakiju... odvlačili one koji su srcem tragali za Ogijem na mjesta do kojih on nije mogao doći.

“Ogi se tražio kao sveti gral. Svi su bili ubijeđeni da će ga baš oni naći, a ovi ljudi su sve to iskrivili crtajući mape i čuda... Niko od njih nije pogodio ni smjer u kom je Ogi otišao”, prepričava Vanja svoje iskustvo sa “vidovnjacima”.

Objašnjava i kako je, u agoniji kroz koju su prolazili, došla do svih njih i da su se neki sami uključivali i tragačima slali skice na kojima su “vidjeli” plavokosog dječaka.

“Ljudi koji su tražili Ogija davali su mi brojeve, sve sam ih zvala. Njih više od 70 iz Crne Gore i okruženja. Radili smo sve što su rekli. Dan prije nego je nađen neki, kao najpoznatiji astrolog iz Beograda, rekao je da je u štali u okolini. U takvim trenucima samo čekaš nešto i ja pomislim - naravno, u štali mu je toplo, suvo, sigurno je tamo... Pretresli smo sve štale od Smokovca prema Danilovgradu, nema te u koju nismo ušli... Kad smo pretraživali na Bioču žena mi otvara svoje štale, a u pogledu joj vidim da misli da sam skrenula”, prisjeća se Vanja.

Laži “vidovnjaka” tokom potrage dovele su do toga da jedne noći, ispred kuće, napadnu Ognjenovog oca. Vanja dodaje da je te noći bila pošteđena, ali da su se ljudi obrušili na njenog supruga Branka.

“Došli su ispred naše kuće da kažu da je Ogi možda u našem podrumu, a možda u bazenu njegovog strica Donka... Jedna djevojka je rekla, ne daju nam da pretresemo vašu kuću. Rekla sam joj hajdemo ti i ja i uvela je. Kad smo izlazili došla je grupa kojoj je preko telefona instrukcije davao neki navodni hodža iz Pljevalja i jedna žena. Razumijem tu djecu. Bili su zaluđeni kao i ja, uz to su krenule svakakve priče. Govorio je imaju li bijela vrata, bila su na kući Brankovog strica. Pokucali smo mu u četiri ujutro sa policijom, pretresli sve, oni su preko telefona pitali ima li kesa, ima li nešto bijelo, sve je bilo, osim Ogija”, priča ona.

Te noći incident je izbjegnut jer je suprugu rekla da je ona pozvala ljude da pretraže njihove kuće.

“Ujutro je došla moja prijateljica i pokazala mi mapu koju je neka 'vidovnjakinja' nacrtala. Rekla sam joj da neću da slušam to, jer smo noć ranije sa specijalcima upali kod Brankovog stirca, ali sam ipak pošla. Kao i svuda kuda su rekli da ga vide”, priča Vanja.

Objašnjava da su je i tragači vodili kod nekih, te da je Miško iz Maslina tražio da razmisli, pa kasnije nacrtao mapu po kojoj su ga tražili na brdu Gorica:

“Po toj mapi naš komšija Kićo ga je tražio satima, kada su svi odustali ostao je još nekoliko sati. Rekao mi je da nije mogao Ogija da ostavi samog, jer je vjerovao u to. Sjutradan sam ja išla sa njim. Do mjesta na kom ga je navodno vidio i mi smo jedva došli, on, bosonog, nije mogao nikako”.

Ipak, najgore je prošla sa izvjesnim Batom Bosancem, Željkom i navodnim hodžom iz Pljevalja:

“Noć kad je ona žena iz Nikšića rekla da je u rupi na Gorici, kad smo ga dozivali i ona tvrdila da je tu, bila je užasna. Onda je došao neko i dao mi broj Bata Bosanca, nazvala sam ga. Zakazao nam je u nekom kafiću na Autobuskoj, i pošla sam sa bratom. Rekao mi je da ga tražim u pećinama ispod Hotela “Ambasador” i da je sigurno tu. Da dođem ponovo sjutra i kažem mu što sam sanjala ako zaspim”.

Tog dana speleolozi iz Nikšića pretraživali su baš taj teren, ali Vanja je uprkos tome po Batovim instrukcijama satima tražila svog sina.

“Rekao mi je sigurno je tu, dvjesta metara od kuće, prema Morači u pećinama. Tada je rekao i da ronioci ne mogu da ga nađu, jer dijete kad se uplaši povuče se tako da se može zavući u najmanju rupu. 'Moraš dobro da gledaš, jer mu se vide samo oči, umazao se od pijeska, prašine, sav je crn. Satima sam bila u pećinama poslije speleologa iako mi je inspektor Miljan Ćirović rekao da su sve pregledali”, priča ona.

Dodaje da je ujutro ponovo pošla do njega, a on je optužio da zna gdje joj je dijete:

“Rekla sam mu da sam sanjala Ogija. Sanjam ga i sad. On je rekao: 'Sanjao sam ga. Zašto mi je rekao da ti znaš gdje je?”. Gledao me kao da hoće nešto da izvuče iz mene, kao da sam ja uradila nešto svom djetetu. Rekla sam mu čovječe tri sata sam bila u pećini, jer si mi ti rekao da je tamo, i pošla. Moj pokojni brat ga je nakon Ogijeve sahrane mjesecima tražio”.

Taj “vidovnjak” je i jedini koji je tražio novac za svoje usluge:

“Kazao je koliko daš, dala sam mu 50 eura”.

Vanja priča i da je sa njenom komšinicom razgovarala jedna “vidovnjakinja” tražeći da snime razgovor i puste roditeljima, jer navodno ne praktikuje da priča sa porodicom.

Ta gatara tvrdila je da je Ognjena uzela žena sa kojom je srećniji nego što je bio sa majkom, jer ga je ona sputavala.

“Nikoga osim sebe ne krivim za sve što se desilo. On je meni pobjegao iz kuće. Ja sam trebala da znam što treba da uradim da on ne pobjegne, ali mislim da se moglo bez toga... Nevjerovatno koliko su ti ljudi neosjetljivi, ne znam da li su uopšte svjesni što su radili. Radi čega, radi 20 eura. Čuvala sam brojeve u telefonu i htjela kasnije da ih nazovem i pitam kako ste mogli, ništa drugo. Odustala sam, nisam imala snage za to i izbrisala brojeve. Pali su mi na pamet kad je nestao Nemanja Medin. Htjela sam da zovem njegovu porodicu i molim ih da ne idu kod 'vidovnjaka' da ne prolaze kroz isto kroz što i mi, ali nemam pravo na to”.

Potraga za plavokosim, bosonogim dječakom završila se tragično - lovočuvar Nikola Ulićević pronašao je 15. maja njegovo beživotno tijelo na ušću Morače u Skadarsko jezero.

Nijedan nije pogodio ni stranu svijeta na koju je Ogi otišao

Ognjenov otac Branko “Vijestima” je rekao da je kao hrišćanin koji vjeruje samo u Boga, skeptičan prema svim tim tzv. vidovnjacima, gatarama, vračarama, tračarama, i ostalim samozvanim ekstrasensima:

“Pa mi ni u tim najtežim trenucima u životu, kada nam je svaka informacija mogla biti od koristi, nije padalo na pamet da potražim njihovu pomoć. Doduše, koliko mi je poznato, neki od njih su bili aktivni tragači na terenu, i ja sam im, naravno, zahvalan na tome, ali stoji činjenica da su se svi oni 'propisno ispromašivali', pa nijedan od njih nije pogodio ni stranu svijeta na koju je Ogi otišao, a kamoli da je 'vidio' neku približnu lokaciju”.

Dodao je da ne želi da komentariše “vizije” zluradih baba-vračara koje su “crtale” mete na glavama Ogijevih najbližih:

“Jer je to ispod svakog nivoa”.

Nažalost, ispostavilo se da sam ja bio neka vrsta 'vidovnjaka', ali ne zato što imam neke nadrealne moći, već zato što sam i u svom tom haosu uspijevao da racionalno promišljam... Naime, znajući sve Ogijeve navike, njegovu težnju da dopre do te njegove rijeke, potom činjenicu da on nije shvatao da je voda velika opasnost, kao i uz provjerene informacije da on nije registrovan na izdvojenim snimcima kamera koje pokrivaju ulicu koja vodi od Gimnazije prema Vezirovom mostu, kao jedina racionalna opcija nametala se ona da je on u rijeci”, kazao je on.

Istakao je da nam je na kraju, Ogi, svima dao pravu lekciju.

“Kao da nas je pustio da pokažemo svoje lice, ali i naličje, i onda kada je vidio da će 'vrag odnijeti šalu', i da se sva ta, slobodno mogu reći, veličanstvena potraga, može pretvoriti u svoju suprotnost (hajku, rijaliti...), izronio je ispred crkve svetog Nikole, i riješio enigmu koja je trajala punih dvanaest dana. Kao što ćemo sa zahvalnošću zauvijek pamtiti veliku ljubav i solidarnost koju je pokazala ona prava - čojska Crna Gora, tako ne možemo da zaboravimo ni onu ružnu i tamnu stranu medalje, ali, ipak, istinski (o)praštamo svima... Ja vjerujem da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, zlu, ludilu, obmanama, prevarama”...

Paprena šetnja magnetnim poljima i gašenje olova

Mimo zdravstvene ustanove, Vanja je pomoć par puta potražila i dok je Ognjen bio živ.

“Kad imaš problem, stalno ti neko nešto govori. Nikad nisam vjerovala u to, ali jedna Brankova koleginica je stalno govorila pođite kod Zorice na Vrela ribnička, može vam pomoći. Pošla sam sa Ogijem, slila je olovo i rekla da mu dajem vodu da pije. Ništa. Kasnije su nam rekli da pođemo na Zabjelo kod Šekija. On je odmah rekao da Ogi nije slučaj za njega i da mu ne može pomoći”, priča Vanja. Dodaje da je jednom pošla i u neku kuću iznad Bečića, u čijem dvorištu su navodno magnetna polja:

“Pošli smo tamo. Bio je neki navodni ljekar iz Beograda i preporučio nam da Ogi šeta po tim magnetnim poljima. Pregled su naplatili i pustili nas da šetamo gratis. Rekli su nam da će nas nazvati kad se konsultuju sa ljekarima iz Beograda.

“Zvali su me i rekli da dođemo, da su napravili program za njega. Tada su rekli da je liječenje 600 eura, a da bi bilo dobro da ostanemo tu u ćeliji 21 dan, a to bi nas koštalo bog zna koliko”, priča Vanja.

( Jelena Jovanović )