Filmski život prve dame baroka

”... Bacio me na krevet, gurao me držeći za dojku, stavio je koljeno između mojih bedara kako ne bih uspjela da ih skupim. Podigao mi je odjeću, stavivši mi maramicu na usta da bi me spriječio da vrištim. Grebala sam mu lice, povukla ga za kosu, i prije nego što je ponovo penetrirao u mene, uhvatila sam njegov penis tako da sam mu odsjekla jedan dio kože.”

Ovaj opis nalik filmskoj sceni koja prikazuje brutalnu radnju silovanja i samoodbrane u kojemu se žrtva na surov način pokušava oslobodti napasnika, doslovni je citat iz sudskog transkripta iz 1612. godine, na suđenju u Rimu Artemiziji Đentileski i Agostinu Tasiju.

Životni put Artemizije Đentileski i sudbina ove velike barokne umjetnice su upravo filmični. Rano je ispoljila izuzetan slikarski talenat. Svojom slikom “Suzana i starci” koju je uradila kad joj je bilo sedamnaest godina zapanjujućom zrelošću i vještinom slikanja te atraktivnom izražajnošću kompozicije zahtijevnog motiva, zadivila je sve koji su ovo djelo vidjeli.

Bilo je i sumnji u autentičnost njenog rada, jer zrelost djela se nije mogla povezati s tako mladom, neiskusnom slikaricom. Artemizijin otac, slikar Oracio Đentileski, za kojeg se sumnjalo da je upravo on uradio veći dio spomenute kompozicije bio je ponosan na svoju talentiranu kćerku. Odlučio je Artemiziju dati na usavršavanje slikarskih vještina svom kolegi Agostinu Tasiju, uglednom rimskom slikaru, podržavanom od najviših crkvenih krugova. Tasi je želio iskoristiti svoj autoritet te je neobuzdanu požudu prema devetnaestogodišnjoj talentiranoj slikarici zadovoljavao seksualnim napastovanjem. Silovao je svoju štićenicu ucjenujući je obećanjem da će je oženiti bude li mu se bez otpora podavala. U samoodbrani Artemizija je pokušala ubiti Tasija.

“Voljela bih da sam te ubila nožem, jer si me obesčastio”, izjavila je na suđenju, koje je tražio njen otac, hrabra žrtva seksualnog nasilja. Suđenje je trajalo sedam mjeseci. Artemizija je iznosila sve pojedinosti do najsitnijih detalja. Tokom suđenja je mučena s metalnim okovima oko prstiju da bi je u istrazi prisilili da govori istinu, jer je postojala sumnja u vjerodostojnost njenog iskaza. Zbog provjere tih iskaza podvrgnuta je bila ginekološkim pregledima i ponižavajućim ispitivanjima od strane istražitelja. U svoju odbranu Tasi ništa nije kazao. Premda u to vrijeme cijenjen rimski slikar, bio je čovjek mračne prošlosti.

Optužen je bio za ubistvo svoje supruge, što nije poricao. U slučaju silovanja nevine djevojke Artemizije Đentileski bio je osuđen na tri godine zatvora i progonstvo iz Rima. Ali naklonost pape Inoćentija X omogućila mu je da izbjegne dosuđenu kaznu. Ironično zvuči mišljenje koje je papa izrekao o Tasiju: “To je jedini umjetnik koji me nije razočarao”.

Kad se činilo da će život ove mlade umjetnice biti upropašen, da će trauma i skandal koji je neko vrijeme zaokupljao Rimljane obeshrabriti povrijeđenu i poniženu Artemiziju, životne su se okolnosti, zahvaljujući spretnosti njenog oca Oracija, radikalno promijenile. Udala se za slikara Pijerantonija Stiatesija, Firentinca koji je izvjesno vrijeme živio u Rimu. Nakon preseljenja u Firencu Artemizija Đentileski je 1616. godine primljena u firentinsku Akademiju umjetnosti (Accademia delle Arti del Disegno) postavši prva žena članica ove slavne umjetničke institucije. Njena se karijera uspješno razvijala i Artemizija je svojim slikarskim talentom sebi osigurala status ugledne i cijenjene umjetnice. Uvažavana od članova moćne familije Mediči, radila je za španskog kranja Filipa IV, za engleskog kralja Čarlsa I Stjuarta, komunicirala s Galileom Galilejem...

Ono što se danas naziva “sindromom traume silovanja” uzrokovano je po konstatacijama sručnjaka čitavim nizom simptoma i posljedica. Takve posljedice postraumatskog stresnog sindroma donose radikalne promjene. Žrtve se između ostalog često puta žele odreći svoje dotadašnje profesije mijenjajući radna mjesta, nastojeći se što je više moguće odvojiti od doživljenog traumatskog iskustva. Zanimljivo je kako se traumatično iskustva talijanske barokne slikarice preobrazilo, odnosno, ako uslovno možemo reći, pozitivno odrazilo na kreativni potencijal njenog duboko povrijeđenog bića. Nagomilana negativnost se pretvorila u mržnju koja se sublimirala u impresivan stvaralački nagon.

U slučaju Artemizije Đentileski nije postoja odbojnost prema slikarskom umijeću čiju je ljubav za umjetnošću moglo zauvijek uništiti negativno iskustvo doživljeno od napasnog učitelja. Naprotiv. Paradoksalno kazano - kao da je potreba za slikanjem i kreativnim izražavanjem imala svojevrsno terapeutsko djelovanje. Artemizija se strastveno predavala slikarstvu. Izraz mržnje prema onome koji ju je duboko povrijedio i uz poniženje nanio neprolaznu psihičku bol, Artemizija Đentileski je transponirala slikajući starozavjetnu temu Judite koja je neprijatelju svog jevrejskog naroda, asirskom vojskovođi Holofernu, njegovim mačem odrubila glavu. Mračno saglasje erosa i smrti se iz jednog mučnog seksualnog iskustva otjelotvorilo u slikarsku kompoziciju impresivne izražajnosti.

Vjeruje se kako je ova biblijska tema, omiljena renesansnim i baroknim majstorima, poslužila Artemiziji Đentileski da u liku Judite projicira sebe, iskaljujući mržnju krvavim osvetničkim činom prema nasilniku, asirskom nemilosrdnom vojskovođi u kome je vidjela Tasijev lik. Koliko je bila sklona ovoj temi govori činjenica da je barokna majstorica naslikala pet slika ovog motiva od kojih su najimpresivnije dvije verzije na kojima se prikazuje Holofernov glavosjek. Premda se slika “Judita ubija Holoferna” Artemizije Đentileski formalno estetski bazira na Karavađovoj kompozicij iste tematike, na kontraste svjetlog i tamnog, na efekte chiaroscura, što naslikanom prizoru daje dramatičnu sugestivnost odbojne radnje, treba ukazati na neke važne razlike u pojedinostima kompozicije.

Za razliku od Karavađovog Holoferna koji se nastoji zadnjim naporima pridići dok mu Judita odrubljuje glavu, Artemizijin Holoferno leži na leđima. Dekapitacija se vrši kad je mrski neprijatelj uhvaćen na spavanju. Holoferno se snažnim predimenzoniranim rukama nemoćno opire. Iz njegovog mačem zasječenog vrata lipti krv u mlazovima natapajući meku tkaninu svijetle posteljine. Ono što je u ikonografskom a samim tim i u psihološkom smislu posebno važno uočiti u odnosu ne samo na Karavađa kao uzora, nego i na druge slikare koji su se bavili ovom temom, jest uloga Juditine sluškinje Ambre. Ovdje ona nije pasivni posmatrač koja čeka da strpa odrubljenu glavu u platnenu vreću koju drži pripremljenu kao na Karavađovoj slici i na slikama njegovih sljedbenika.

Ovdje je Ambra aktivni učesnik u osvetničkom činu svoje gospodarice. Holofernova desna ruka koja se nemoćno pruža hvatajući se za Ambrinu odjeću više je instinktivni pokret nemoćne žrtve nego istinski pokušaj pružanja otpora. Ruke sluškinje svom snagom pritiskaju Holofernovu ljevicu paralizirajući je. Izraz Ambrinog lica kao da odaje zadovoljstvo što svesrdno i ona pridonosi izvršenju okrutnog osvetničkog čina. Juditino lice i pokret tijela izražavaju istovremeno svu odbojnost i mržnju prema žrtvi kojoj se sveti. Snažnim rukama zasukanih rukava s pomiješanim osjećajem prezira i zadovoljstva jevrejska heroina ubija Holoferna. Stisnutom šakom lijeve ruke zgrabila je žrtvu za gustu crnu kosu, dok joj desnom spretno mačem zasijeca vrat.

U kojoj mjeri starozavjetna udovica pokazuje osvetničku mržnju prema svom neprijatelju koji izdiše u samrtničkom hropcu s uprtim pogledom u prazno, pokazuje pokret Juditine desne noge kojom savijenom u koljenu snažno pritiska Holofernova prsa. Uz svu odbojnost prikazanog motiva kojeg karakterizira, kako je neko primijetio “divljački realizam” ova kompozicija zrači ljepotom okrutnosti koja izbija iz načina slikanja talijanske umjetnice što je vidljivo u rafiniranom koloritu odjeće, u bogatim naboroima tkanina, u osvjetljenju puti i dinamičnih pokreta protagonista scene naspram tamne neprozirne pozadine.

Izložba slika Artemizije Đentileski u londonskoj Nacionalnoj galeriji potvrđuje opravdanu konstataciju o “najvećoj slikarici među karavađistima”. Takođe, kako se ističe u širem društvenom kontekstu, aktuelizacija života i djela ove umjetnice ide u prilog afirmaciji onog dijela populacije koja u talijanskoj slikarici vidi ikonu feminizma i “simbol borbe protiv ugnjetavanja žena”. Izvan ovakvih okvira angažmana društvenih aktivista Artemizija Đentileski ostaje snažna stvaralačka individua čiji je mrak osobne traume trajno osvijetlio bogatstvo njenog izuzetnog umjetničkog dara.

( Dimitrije Popović )