Sa Bajdenom Evropljani očekuju promjenu tona, ali problemi ostaju

Ne pravite grešku s tim u vezi. Većina zvaničnika NATO-a i Evropske unije (EU) odahnula je kad je postalo jasno da će Joe Biden postati sljedeći predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

I dok se mnogi sada nadaju da će se "poredak zasnovan na pravilima", za koji su se toliko dugo zalagali i Vašington i Brisel, vratiti kada su u pitanju trgovinska pitanja ili zaštita životne sredine, oni znaju da neće sve biti kao prije, čak i ako se sljedeći američki predsjednik čini više naklonjen multilateralizmu.

Skoro svi evropski zvaničnici koji su odvagali rezultate izbora rekli su slične stvari o tome što očekuju da će se promijeniti sa novim predsjednikom SAD-a: "ton" i "stil", praćeni "povjerenjem u proces".

Možda ne zvuči previše, ali za usporene birokratske političke institucije poput EU i NATO-a ove stvari su zaista bitne.

Njihov naglasak na izgradnji konsenzusa, diskusijama i pregovorima bio je neprikladan za razbijačku vanjsku politiku predsjednika Donalda Trumpa i čestu upotrebu diplomatije na Tvitteru.

I dok su obje institucije preživjele posljednje četiri godine, zvaničnici ukazuju na nanesenu štetu, ali i na probleme koji ostaju neriješeni i koji bi mogli i dalje da se gnoje ispod površine.

NATO je od ovo dvoje bio najteže udaren. Predsjednik Trump je vojnu organizaciju prvo proglasio zastarjelom, saveznike koji nisu potrošili dva posto nacionalnog BDP-a na odbranu nazvao je "delinkventima", pa je čak i prijetio da u potpunosti povuče Sjedinjene Države iz organizacije.

Ipak, prema jednom visokom zvaničniku NATO-a, ključno pitanje bilo je to što američki predsjednik nije bio previše oduševljen članom 5, klauzulom o međusobnoj odbrani saveza.

Kako je kazao, "Cijela poenta NATO-a je u tome da ljudi vjeruju da će, recimo da je napadnuta Estonija, odmah pomoći i drugi, uključujući SAD. Ako to uvjerenje ne postoji, ne postoji ni NATO".

Kod Bidena postoji neka nada da će se ovo uvjerenje vratiti.

Ali među evropskim zvaničnicima u NATO-u takođe postoji priznanje da su se neke stvari u Alijansi nedavno popravile.

Potrošnja za odbranu u 2020. godini porasla je za 19 posto od 2016. godine - možda uslijed pritiska Vašingtona, Sjedinjene Države rasporedile su snage u pogranične države u Evropi i odigrale presudnu ulogu u nekim od najvećih vojnih vježbi zabilježenih od vremena hladnog rata.

Novoizabrani predsjednik Biden nastaviće s radom na tome da Evropljani troše više, iako mnogi od njih to možda neće moći učiniti zbog pandemije korona virusa. To bi još moglo dovesti do dodatnih tenzija.

Poput Trumpa, i Biden će se boriti sa Turskom za koju se čini da, po mnogima s kojima sam razgovarao, "vodi svađu sa svima u savezu". Čini se da svako nagađa kako će Biden pristupiti "pitanju Ankare", ali nekako mu mora pristupiti.

I sa EU i sa NATO-om jedno je gotovo sigurno: Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo ostaće ključni igrači Sjedinjenih Država.

Do trenutka kada Biden uđe u Bijelu kuću, Velika Britanija će ili napustiti jedinstveno tržište i carinsku uniju EU sa trgovinskim sporazumom ili će završiti bez njega, potencijalno stvarajući još jednu ekonomsku i političku krizu početkom 2021. godine.

Bez obzira na to, ljudi u krugovima EU vjeruju da će Bidenu biti teško izaći na kraj s premijerom Borisom Johnsonom. Sljedeći predsjednik nije ljubitelj Brexita, za razliku od svog prethodnika. A još manje ako podriva Sporazum na Veliki petak, koji je utro put miru u Sjevernoj Irskoj. Nekome ko je neizmjerno ponosan na svoje irsko nasljeđe, kao što je Biden, ovo je pitanje više nego samo političko.

U NATO-u postoji, međutim, više nade, s tim što ljudi aludiraju na "poseban odnos" između Londona i Vašingtona koji je i dalje snažan u vojnim i bezbjednosnim pitanjima, stvarajući motor koji bi mogao učiniti budući NATO još oštrijim prema Rusiji, ostavljajući vrata otvorena za nove članove, kao i za privlačenje ostalih članova da nastave trošiti uprkos potencijalnom ekonomskom padu.

A Njemačka, sklonija od svih prema međunarodnim institucijama i multilateralnim poslovima, nadaće se da će se Biden brzo ponovo posvetiti WTO (Svjetska trgovinska organizacija), WHO (Svjetska zdravstvena otrganizacija), Pariškom klimatskom paktu, a možda čak i iranskom sporazumu. Bilateralno, klade se da demokrata može da preokrene Trumpovu odluku da povuče hiljade američkih trupa iz Njemačke.

Ali postoje i druga pitanja koja treba riješiti. Za početak, njemačka kancelarka Angela Merkel odstupiće nakon 16 godina, uoči njemačkih izbora u jesen 2021. godine, a još uvijek nije jasno ko će je zamijeniti u CDU stranci i kakva će koalicija nastati nakon glasanja.

Ostaće mnoštvo pitanja o Berlinu koja su nervirala prethodnu administraciju Bijele kuće. Zašto Nordstream 2 i dalje ide dalje? Zašto Njemačka nije oštrija prema Moskvi? I zar zaista ne može više vojno iskoračiti uprkos svojoj ekonomskoj snazi?

Ali, možda najveće pitanje koje ostaje za Njemačku, kao i Evropu, biće gdje se nalaze kada je u pitanju Kina.

Baš kao i Trump, i Biden zna da je Peking veliki strateški konkurent za Ameriku. I poput svog prethodnika, vjerovatno će pitati Evropljane na čijoj su strani.

(slobodnaevropa.org)

( Rikard Jozwiak )