„Ne radi se o zemlji, već o prolivenoj krvi”
„Ovo je već treći rat koji gledam ovdje. Ni minut nijesam napuštala grad 1992. i 2016. Ali ovog puta je bilo užasno“, kazala je za Rojters jedna sredovječna žena koja nije željela da se predstavi. Ona kaže da je ovog puta pobjegla u jermenski grad Sisijan nakon sukoba početkom oktobra, kada je bila primorana da zbog granatiranja boravi u skloništu
Jermenske izbjeglice koje su pobjegle zbog šestonedjeljnog rata između Azerbejdžana i etničkih jermenskih snaga počele su da se vraćaju u njihove domove u Nagorno-Karabahu kako bi pokušale da obnove svoje živote pošto je prošle nedjelje uz posredovanje Rusije postignut mirovni sporazum.
Najmanje dva konvoja autobusa stigla su iz susjedne Jermenije tokom vikenda u Stepanakert, prijestonicu ove planinske oblasti.
Prema uslovima mirovnog dogovora, kontrola nad Stepanakertom ostaće etničkim Jermenima uprkos tome što su bili primorani da druge teritorije prredaju pobjedničkom Azerbejdžanu.
Juče, izbjeglice su se okupile u centru Stepanekerta koji je nedjeljama bio napušten kako bi primili pakete humanitarne pomoći. Mnogi kažu da su se vratili teškog srca.
„Ovo je već treći rat koji gledam ovdje. Ni minut nijesam napuštala grad 1992. i 2016. Ali ovog puta je bilo užasno“, kazala je za Rojters jedna sredovječna žena koja nije željela da se predstavi. Ona kaže da je ovog puta pobjegla u jermenski grad Sisijan nakon sukoba početkom oktobra, kada je bila primorana da zbog granatiranja boravi u skloništu.
Dok Stepanakert ostaje pod kontrolom etničkih Jermena, Šuša, drugi po veličini grad u Nagorno Karabahu je sada pod kontrolom Azerbejdžana. U Šuši sada više nema Jermena“, kazao je 35-godišnji Aleksandar Simonjan, profesor gimanstike iz Šuše. Kada su sukobi počeli on je suprugu i djecu poslao u Jermeniju i pridružio se odbrambenim snagama Nagorno Karabaha. Kaže da sada živi sa prijateljem u Stepanakertu i da nema gdje da smjesti porodicu, mada se nada da će im lokalne vlasti naći smještaj. „Ovo je naša zemlja. Gdje da idem. Ne mogu da živim negdje drugo“.
Nakon primirja, 27-godišnji Andranik Sarkisijan, bivši borac, uspio je da vrati suprugu i dva sina iz Jermenije u njihovo selo Badara u Nagorno Karabahu. Vijest o mirovnom sporazumu je bila bolna, kazao je on. „Bio sam na frontu a komandanti su nas pozvali i rekli da je zemlja predata. Svi vojnici su plakali“. Sarksijan je radio kao frizer u Stepanakertu prije rata i otišao je da se bori u oblasti Gadrut koju su azerbejdžanske snage zauzele na početku sukoba. Mnogi vojnici u njegovom bataljonu su ubijeni u napadu 11. oktobra, kazao je on i dodao da je preživio jer je otišao da čuva kontrolni punkt. „Spaljeni su, ubijeni, skupljali smo djelove njihovih tijela. Viđao sam to svake noći. Bilo je nezamislivo“, kazao je on. Zbog takvih sjećanja on teško može da razmišlja o uslovima primirja.
„Ne radi se o zemlji. Radi se o krvi prolivenoj na njoj“, kazao je on. „Nadam se da je ovo posljednji rat“.
( Nada Bogetić )