Pad (kulturnog) čovjeka

Izbori su završeni ali vulgarna navijačka atmosfera postizborne kampanje, nastavlja da obesmišljava zdravo tkivo građanske kulture.

Svi imaju nešto za reći i kao u svemu, polarizovani smo i u kritičkom sudu, uz primjetno odsustvo mjere i dobrog ukusa.

Kampanja se ovog puta tiče unifikacije mišljenja, jer validan je samo već usvojeni, kolektivni stav.

Saznajni procesi započeti starozavjetnim padom čovjeka, kao da su još uvijek u evolutivnoj fazi, pa je potrebno opštiti sa bezbroj tuđih mišljenja kako bismo konačno porodili sopstveno.

U nedostatku individualnog identiteta i kulture, nalazi se mogući korijen povratka nacionalizma, podstaknutog snažnim vjetrom vjerskog fanatizma, na globalnom nivou.

Jezički diskontinuiteti i nacije kao mitološko-političke konstrukcije stoje na putu razvoja individualnog identiteta. Kritičko mišljenje zamijenili smo kolektivnim. Zastave su u funkciji (falusnog) simbola nekog prkosnog kolektivnog identiteta, koje paradoksalno, imaju sasvim suprotno značenje od onog, uvriježenog kolektivnog.

Nacionalistička politika grabi, otima i drži kao zatočenika našu individualnost u svoje svrhe. U toj promišljenoj i prevladavajućoj dijalektici, ona okuplja često burnu, navijačku reakciju velikih slojeva stanovništva - posebno onih manje obrazovanih i uslovno rečeno nižeg staleža. Nadmetanja u dokazivanju istorijskih istina, izvodeći na društvenim mrežama, kao na prijekom sudu, relevantne dokaze u čiju se vjerodostojnost ne smije posumnjati, naša su svakodnevica.

Svi su učesnici u svečanoj areni kulturološkog sunovrata.

Posmatrajući taj otužni društveni klinč, prostačkog nacionalizma, čini se da smo i prije gubljenja ekonomske stabilnosti, izgubili svoju umjetničku i kulturnu osnovu. Mas mediji su postali supstitut za kulturu i obrazovanje. Individualni identitet oslabljen je i u potpunoj (ne)milosti dnevno-političkih potreba. Iz toga proizilazi da se događa utapanje pojedinaca u identitetsku matricu mase.

Ono što je pak ozbiljnije jeste da u takvoj situaciji kulturološko-političke krize, niko izgleda ne pronalazi ili čak i ne traži rješenje koje bi koristilo manje konzervativne metode reforme, uključujući i nedostajući kulturni dijalog.

Da li je to dugonajavljivana promjena?

Naprotiv, čini se da se i dalje nalazimo u circulus vitiosus-u (začaranom krugu).

U slijepoj identitetskoj ulici stogodišnjih mitova.

Otišli smo u dvije krajnosti: bogohuljenje ili pak huljenje na individualističku svijest. Ili Bog ili niko, ostrašćena nacionalistička i pseudoreligijska svijest i ili Mi ili niko.

Ja se izgubilo.

Da li će gušenje individualzma potrijeti naše ipak bogato kulturno-istorijsko nasljeđe koje bi nam ujedno olakšalo prilagođavanje EU. Gdje će nas odvesti retrogradnost rigidne, dogmatske svijesti?

Autorka je filološkinja; potpisnica je Deklaracije o zajedničkom jeziku

( Ana Ždrale )