Korona

Vrijeme će pokazati da li je ovo moja zabluda ili ne, ali čvrsto vjerujem u Crnu Goru Zdravka Krivokapića, sa svim njenim vrlinama i manama: poštenu, smušenu, iskrenu, nesnalažljivu, domaćinsku, bogobojažljivu, školovanu, ishitrenu, (ne)odlučnu... koja umije da se izvini kad pogriješi i koja zna da oprosti kad se drugi o nju ogriješe.

* * *

Korona steže obruč. Postala nam je, zaista, sastavni dio života. Baš kao i njena crna pratnja. Sve je više onih koje znamo, a koji joj nisu odoljeli.

To što više gotovo nema onih koji ne vjeruju u koronu, nije bilo kakva utjeha.

* * *

Ljekarima i medicinskom osoblju nije lako. Moraju da spasavaju tuđe živote a istovremeno strijepe za svoj. Nemaju predaha, ni lijepog dana. I zato kapa dolje pred većinom ljekara i medicinskih sestara i u barskoj i u svim drugim crnogorskim bolnicama.

* * *

Nije mi manir, nisam nikad nikoga kleo, ali bih rado prokleo one koji se, u ovoj situaciji, usude da uzmu stotinu evra, „da mu/joj se okrenu“.

* * *

U Baru broj zaraženih korona virusom zavisi direktno od PCR i brzih testova ili što bi rekla jedna sestra u Domu zdravlja: „Otkad smo nabavili brze antigen testove, sve je više zaraženih u Baru.“

* * *

Da mi je da se vratim u one zanesene dane litija, u one šetnje s prijateljima, u onu slobodu...

Korona je još bila daleko, u Kini, a DPS idealan ventil za sve što ne valja...

* * *

U ove nespokojne korona dane koji su se baš rastegli i kojima se kraj i ne nazire, sve više mi nedostaje Omerova harmonika, malo stihova i pokoja kap kakve stare, dobre, kao dukat žute, šljivovice...

* * *

Bar je dobio semafore koji odbrojavaju sekunde do zelenog, kao i crvenog svjetla. Podsjećaju na semafore u velikim gradovima u koje me misao, tu na licu mjesta, u vozilu, odvede, lako kao vjetar što oduva bijeli oblak nad Rumijom. Maštanje mi obično grubo prekine prodorna sirena, poslije koje brzo ubacim u prvu, neokrećući glavu, jer znam da me pozadi ne čeka nikakav prijatan prizor.

* * *

Kad mi je na prepečeni, tvrdi kesten, otpalo parče šestice, dolje lijevo, kao da mi je neko kofu hladne vode sručio na glavu. Ta, u stvari, beznačajna rupa, na koju me jezik svakog trena podsjećao, učinila je da pomislim da je kod mene sve naopako, liše porodice, i da mi ništa ne ide od ruke. Ni posao, ni pisanje, ni zdravlje, ni socijalni život... Danima sam se kanio da odem kod stomatologa. A kad mi je Neven zakrpio tu rupu, sve depresivne misli su nestale.

Nije loše da nam, povremeno, neka mala crna rupa zagorča život, kako bismo se, poslije nje, vratili „resetovani“.

* * *

I kad smo kod zuba: ponekad mi se učini da bi bolje bilo da sam protetičar nego „patetičar“...

( Milan Vujović )