Fotografije iz Kolašina koje su obišle svijet
Ljubo Medenica je, na primjer, živio svoje fotografije pogledom, korakom, frizurom, stavom..., kaže novinar Dražen Drašković
Od pokojnog Ljuba Medenice rođenog početkom prošlog vijeka, do danas srednjoškolca Vedrana Vujisića, još 13 fotografa decenijama su kroz objektiv pričali kolašinsku priču.
Njihove fotografije, nedavno skupljene na jednom mjestu u okviru izložbe u Centru za kulturu, bogata su dokumentacija o životu, rastu, usponima i padovima varoši, ljudima koji su odlučivali o njoj, ali i onima koji su živjeli obične živote.
Bez obzira da li su se fotografijom bavili profesionalno, ili iz hobija, svaki od njih je imao poseban pristup i autorski su vrlo različiti, objašnjavaju novinar Dražen Drašković i kustoskinja kolašinskog Zavičajnog muzeja, istoričarka umjetnosti Draginja Kujović.
Zaustavljeno vrijeme i ljudi na fotografijama kolašinskih majstora, kaže Drašković, obavezuju na kulturu sjećanja, ali i čuvanje Kolašina sa svim manama i vrlinama.
On priča da je većinu sugrađana - fotografa poznavao, lično, ili kroz posao.
"Ljuba Medenicu pamtim kako nas je onako, pomalo zbunjene, namještao za fotografije koje smo nekoliko dana kasnije lijepili u svojim indeksima. Njegova Ciganka koja viri kroz šatorsko platno i jeleni koji pogledom i korakom dodiruju Biogradsku vodu i Biogradsku prašumu su dali pravo konstataciji da je život i onaj profesionalni i onaj unutrašnji posvetio fotografiji. Živio je svoje fotografije, pogledom, korakom, frizurom, stavom...“.
Drašković se prisjeća kako je radio pokojni Milutin Bulatović, publicista i dugogodišnji novinar. Taj Kolašinac prvi je zabilježio avionsku tragediju na Maganiku.
"I te fotografije su obišle svijet. Novinarski je decenijama pratio Kolašin, a fotografije su mu nekada bile i od slova jače...
Iako botaničara Danijela Vinceka prepoznaju kao stručjaka za planinsku floru, odlikuje ga specifičan "potpis" i kada je riječ o fotografiji, kaže Kujovićeva.
Priča da je Vincek, po kadrovima pejzaža, flore i faune, originalan stvaralac i s pravom dio "kolašinske foto priče“.
“Među amaterskim fotografima, važno mjesto zauzimaju i bračni par Danica i Branko Gašević. Bavili su se fotografijom do 1965. godine. Crno-bijele fotografije iz njihovog albuma govore o značaju fotografije kao dokumenta jednog vremena. Za njih su karakteristične etno scene“, kaže Kujovićeva.
Milija Mito Ivezić, tvrde sagovornci "Vijesti“, potvrđuje da "Kolašin dugo traje u onima koji su u toj varoši rođeni.
"Pogled sa Sinjavine i ka Sinjavini. Gornjelipovska inspiracija i potreba da sve može da bude drugačije. Originalni gorštak koji na brdu stalno stoji i daleko pogled baca“, priča Drašković o Vladu Bojiću, još jednom sugrađaninu - fotografu.
Kolašinski penzioner Desimir Bulatović ostavio je vrijedna svjedočanstva o seoskoj arhitekturi. Ko se sjeća mladalačkih godina pokojnog Rajka Popovića, priča Drašković, zna i koliko je volio brzinu i brzu vožnju.
"Bilo je to vrijeme filma 'Nacionalna klasa' i on je bio među onima koji su 'fićom' i odjećom htjeli da liče na Dragana Nikolića. A onda je Rajko usporio i Kolašinu se desila poznata radnja 'Foto Popović'. Toliko omiljena, posjećena i potrebna da je i sam Rajko postao 'Foto Popović'“. Foto-radnju dugo je imao i Dragan Tomović. Pored komercijane fotografije, objašnjava Kujovićeva, tokom karijere našao je vremena i za umjetničke. Ranko Popović “fotografijom i foto-aparatom spaja Beograd gdje živi i Kolašin bez kojeg ne može“.
Pokojni Vuko Vlahović, prisjeća se Drašković, “čovjek raznovrsnih pokušaja i dostignuča, izmjerio je sebe uhvaćenim kolašinskim detaljima foto-aparatom.
Branislava niko nikada nije sreo bez fotoaparata
Iako im je fotografija hobi, direktor kolašinskog Centra za kuturu Branislav Jeknić i slikar Dragoslav Šaft Jeknić ostavljaju i zanatski i umjetnički pečat u toj oblasti.
"Mislim da niko nikada nije sreo Branislava bez fotoaparata. Uz 'dnevnu traku', često nađe ugao i detalj za svoju dušu. Dragoslav, imam utisak, istom mjerom pripada slikarskoj kičici i foto-aparatu“, kaže Drašković.
Jeknići su i organizatori izložbe čija su postavka radovi njihovih kolega tokom druge polovine prošlog i s početka ovog vijeka.
Vedran je još uvijek srednjoškolac
Vedran Vujisić još je srednjoškolac, ali se fotografijom bavi već šest godina.
Samostalna izložba mladog umjetnika, na kojoj je predstvaio 80 fotografija, otvorena je u aprilu 2017. i nosila je naziv “Sa prirodom u beskraj”.
Polovinom oktobra bio je jedan od mladih koji su izlagali u galeriji Centra za kulturu "Nenad Rakočević“ u Mojkovcu. Tamošnja publika upoznala ga je kroz fotografije Manstira Morača “Nad Moračom đe uskače, skok bijeli Svetigore, pobožne su Nemanjića ruke Bogu digle dvore”, “Milka u Alpskoj dolini sela Lipovo kod Kolašina” i “Crno jezero – Gorsko oko”.
Galerija
( Dragana Šćepanović )