BALKAN
Das ist Walter
Moralo je, dakle, dogorjeti do nokata, dobro nas opržiti, kako bismo konačno shvatili gdje leži suština problema koji nas je doveo na samo dno
Istina je da smo opjevani kao društvo koje hronično nije u stanju da preuzme odgovornost za vlastitu egzistenciju. Tri decenije se raspadamo na sve strane, šuplje je, pušta, curi, propušta, curka, ne može se, a i nema se želje da se bilo šta zakrpi, zapuši, akumulira na jednom mjestu. I takvi, kao kakva probušena dušica iz lopte, batrgamo se na vjetrovima vremena i okolnostima oko nas, kukumačemo, jadikujemo, uvijek je nešto krivo, neko je nekom iglom, špenadlom, nekim ekserom neznanim probušio našu suštinu, pa nismo u stanju nigdje i nikako da se upravimo. Da se predamo nekom konkretnom cilju, nekoj želji da ovdje zaista živimo, mislimo svijet oko nas i nas u njemu, postavljamo pitanja i nalazimo odgovore.
Sve ima svoj kraj
Drugim riječima, da jednom konačno izađemo iz zarobljenosti u prošlosti, u onome što ni na koji način ne možemo mijenjati, da se oslobodimo narativa devedesetih, da ih uvažavamo, ali da oni prestanu biti mjera svega što danas određuje naše postojanje. Jer jednostavno, ne može se koncipirati nikakva razumna sadašnjost, a o budućnosti da i ne govorimo, dok god prošlost ima više uticaja na nas od onoga što je brutalna stvarnost sa kojom smo suočeni baš u ovom trenutku. U tome su naša ključna povijesna zakašnjenja, izrasla iz nesposobnosti nas kao kulture da težimo ka višim stupnjima društvene iskrenosti, oslobađanja od zakrvljenih kućnih narativa i mitomanije izrasle na mržnji prema drugom kao jedinom pogonu na koji se pokreću mase. Time smo gotovo došli do potpunog zida, mnogo je vremena potrošeno da bi se betonirale strukture koje su devedesetih razorile sve oko nas, dobili smo tri paralelna društva, od kojih je svako jednako nesposobno da se izbori sa sobom, dočim mu postojanje ova druga dva još uvijek obezbjeđuje mogućnost transcendentiranja krivnje. Ali i to, kao i sve drugo, ima svoj kraj.
I onda, nakon niza promašenih godina, u kojima mi neprestano vjerujemo u pojavu nekog Deus ex machina, nekog transcendentiranog visokog predstavnika koji će nas izvesti na pravi put i koji će nas ohrabrujuće tapšati po našem osjetljivom ramenu, dođe 2020. godina. Neočekivana, a zapravo tako nužno otrežnjujuća. Moralo je, dakle, dogorjeti do nokata, dobro nas opržiti, kako bismo konačno shvatili gdje leži suština problema koji nas je doveo na samo dno. U godini pandemije na društveno-političku scenu su, pritiskom trenutka, morale izaći sve one naslage političkog kriminala i nesposobnosti koji su ovu zemlju destruirali uzduž i poprijeko. Pandemija je bila toliko nepredvidiva, donijela je toliku mjeru nesigurnosti da su pred njom popustile i naizgled okamenjene strukture etnonacionalnog homogeniziranja biračkog tijela. Takoreći, uzde su se otele kontroli, ono što su oni mislili da mogu zadržati u rukama, pretvorilo se u potpuno suprotnu struju, koja ih je posve zbacila sa sedla. Izborni rezultati, bez sumnje, dobar dio svojih promjena mogu zahvaliti naponu energije koju je izdejstvovala godina na kojoj još uvijek kako-tako stojimo. Ono što je sada jasno, 2020. nam se ponudila, ma koliko se ona činila teškom, kao godina koja rasvjetljava. Na nama ostaje koliko ćemo zaista shvatiti poruku koja nam je poslana. Pri tome ne mislim ovdje na bilo kakve onostrane poruke, već na najstvarnosniju moguću stvarnost.
Tek jedna, mala izborena bitka...
Promjene koje su se desile u Sarajevu morale bi i najpesimističnijim deprimolozima ovog grada biti bar neka naznaka drugačije paradigme za glavni grad. Dakako, to je tek jedna, mala izborena bitka. Ali činjenica da su građani Sarajeva ipak ovoga puta na pitanje - koje je sve vrijeme tokom izborne kampanje dopiralo iz stranke koja je privatizirala i boga, i vjeru, i rat, i odbranu i sve drugo - gdje si bio ‘92. odlučili postaviti protupitanje: a gdje sam 2020, znači da je do svijesti mnogih doprlo da ovako dalje više ne može. Ovo je, ipak, olimpijski grad i ovaj grad bi morao bolje. Naravno, nećemo se pravdati onom poslovičnošću da je Sarajevo vrednije od deset drugih gradova. Naravno da nije. Stoga, ovi izborni rezultati će imati smisla samo ukoliko posluže kao pokretač mnogo šireg fronta promjena u BiH. Njih, dojma sam, mora generirati Sarajevo. Ovaj grad je konačno iznova pokazao da može misliti život drugačije. Ne treba se zanositi, ali ne treba ni zaboraviti da su ovi izbori pokazali da je vlast promjenjiva, i to neprestano treba imati na umu. Vlast leži u moći građana jedne države da žele bolje, drugačije i pravednije društvo....
( Đorđe Krajišnik )