Vječni revolucionari na državnom budžetu

Iako je ovaj tekst napisan znatno prije uklanjanja „protestnih šatora“od strane crnogorske policije, nažalost postaje sve aktuelniji. Tekst tada nije objavljen, u nadi da će se stanje u našem društvu, i pored svih loših trendova, ipak krenuti povoljnim smjerom.

I sada odbijam da povjerujem da su pojedini ljudi marionete u rukama režima i da po njihovom nalogu igraju ulogu crnogorskog strašila. Prije sam sklon da povjerujem u crnogorsko tradicionalno ubjeđenje u ličnu izuzetnost i nepogrešivost svojih postupaka, nego u mudrost i sposobnost režima.

Stoga, narode, oprosti im, jer očigledno ne znaju što čine! Zbog najnovijih dešavanja koja prijete da i onako loše trendove u našem društvu tragično pogoršaju, tekst objavljujem u cjelosti, onako kako je i napisan na jesen 2015. u nadi da će doprijeti do svijesti ljudi:

Devalvacija ideja i mit o nepobjedivosti

„Mirni protesti su legitiman izraz nezadovoljstva i način vršenja pritiska na vlast u demokratskim društvima. Svaka vlast koja upotrebljava silu protiv mirnih demonstranata je nedemokratska i diktatorska.

Međutim, takvi protesti, kao i bilo koji drugi ozbiljan društveni poduhvat, moraju imati jasne ciljeve, metode sprovođenja ciljeva i kasnije evaluaciju uspjeha i preuzimanje odgovornosti za ostvarene rezultate.

Da bi neki proces bio društveno prihvatljiv i da bi uzeo šireg maha, osim adekvatnih ciljeva i prihvatljivih metoda moraju ga nositi osobe koje uživaju najširu podršku, u koje većina ima povjerenja, povjerenja u njihovu moralnost kao i sposobnost da projekat dovedu do cilja.

Ukoliko neki od ovih uslova nije zadovoljen, društveni proces nije moguće uspješno dovesti do željenog kraja.

U slučaju da cilj ili metode nijesu adekvatne obično dolazi do neuspjeha realizacije, jer nedostaje šira podrška.

Ukoliko proces predvode ljudi koji nemaju povjerenje većine (zbog ličnih hipoteka, neprihvatljivost za određene društvene kategorije ili neadekvatnost usljed istrošenosti u brojnim porazima ili sve to i još ponešto) onda ne samo da je neuspjeh društvenog procesa zagarantovan nego je zagarantovana i njegova devalvacija.

Devalvacija procesa i ideja od strane istrošenih političara

Političar koji dokazano nema kapacitet za društveni konsenzus i širu podršku i koji je uz to pretrpio brojne poraze, VALJDA bi trebalo da podnese ostavku. Da dozvoli drugima da pokušaju da uspješnije ili drugim metodama stignu do cilja i tako ispune i nastave program stranke. Ukoliko TAJ političar monopolizuje liderstvo neminovno ne samo da vodi svoju političku grupu u novi poraz i marginalizaciju, već još tragičnije devalvira IDEJU za koju se borio i obesmišljava neku novu buduću borbu.

U tom trenutku dolazimo do mita o nepobjedivosti.

Ako se TAKAV neadekvatan političar bez osjećaja za političku odgovornost zbog svojih neuspjeha samo redom hvata za različite metode kojima pokušava da ostvari neki opšteželjeni cilj, ne samo da je osuđen na neuspjeh i ne samo da devalvira i metode i cilj za koji se bori već stvara mit o nepobjedivosti svog protivnika.

I eto dođosmo do stanja u Crnoj nam Gori.

Imamo političare bez političke i bez moralne odgovornosti, imamo konstantnu devalvaciju ciljeva za koje se vrijedi boriti, i konstantnu zloupotrebu metoda od strane nekompetentnih i istrošenih ljudi, a kao krajni rezultat imamo mit o nepobjedivom diktatoru koji je razorio i razara državu.

Kako da pozivamo ministre na odgovornost zbog neuspjeha u svom ministarskom radu ako se opozicioni prvaci nijednom ne zamisle nakon svojih neuspjeha, a kamoli podnesu ostavku?

Po zakonu, vlast se može smijeniti samo na izborima. Ukoliko smatramo da nije moguće organizovati fer izbore, zašto učestvujemo na njima i dajemo im legitimitet. Kakav je to protest i pritisak na režim ako kampujemo ispred Skupštine? Šta se očekuje od toga? Šta sa organizacijom procesa koje eventualno nije moguće kontrolisati? Da li se očekuju snajperisti i ukrajinski ili libijski scenarijo? Šta posle? Čija je odgovornost? Kakva je to prelazna vlada u kojoj učestvuje diktator ili njegovi činovnici, šta će ona da uradi za tri mjeseca prije izbora osim da legitimiše izbornu krađu?

Jedini način da se diktatoru izbije njegov jedini argument „Ja ne valjam, ali su oni gori od mene“ jeste da se počne uvoditi politička odogovornost u opozicine stranke, za početak. Moramo izmijeniti opoziciju da bi se promijenila vlast.

Sasvim sam siguran da u svim političkim strankama u Crnoj Gori postoje neistrošeni sposobni ljudi koji nijesu ogrezli u porazima, koji nijesu uništavali preduzeća, učestvovali u korupciji, koji nijesu istrošili i zloupotrijebili svaki oblik političkog djelovanja.

Zato je posljednji trenutak da se istrošeni političari sami povuku i dozvole novim ljudima i novim idejama da dođu do izražaja. To je jedini način da njihove stranke opstanu.

U protivnom neminovno će nestati sa političke scene zbog oholosti svojih stranačkih lidera koji su vjerovali u svoju savršenosti Bogom danost da predvode političke promjene u Crnoj Gori.

Ukoliko im je i malo stalo do Crne Gore i budućnosti njihove djece, to treba sami da urade. Da konačno prihvate političku odgovornost za svoj dugogodišnji neuspjeh i demonopolizuju borbu za slobodu.

Ne postoje nepobjedivi protivnici niti neostvarivi ciljevi, samo postoje nedorasli ljudi za određene društvenopolitičke trenutke.

Siguran sam da se i najgori protivnik može pobijediti čak i na njegovom terenu i sa njegovim sudijama ukoliko se okupi pravi tim!!!”

No da se vratimo u sadašnjost, iz tog davnog septembra 2015. godine. Danas smo svjedoci da se može pobijediti i najljući protivnik, kada se napravi pravi tim.

Ipak nekim političarima ta pobjeda izgleda nije dovoljna, već žele razoriti pobjednički tim, zarad lične promocije, funkcija i interesa. Žele da vladaju na isti način kao što je vladao smijenjeni režim, da zloupotrebljavaju moć. Da sa pozicije te moći jačaju svoj uticaj, kroz zloupotrebu fondova, zapošljavanjem podobnih kadrova i na mnoge druge načine.

Međutim, grdno ste ste prevarili. Mnogo potcjenjujete građane ove zemlje. Možda ste ih uspješno obmanjivali svih ovih godina, izigravajući žrtve režima. Ali vjerujte, vašoj predstavi je došao kraj. Ne razumijete da snagu u parlametnu više ne čini težina mandata, već snaga principa. Danas je jedan veće nego 10 ili 25. Maske su vam davno pale.

Zato:

Gospodo uvaženi profesionalni, dugogodišnji i iskusni političari, nemojte da nas više zamarate vašim svakodnevnim prenemaganjima, već podržite vladu i pobjednički tim, izmijenite izborno zakonodavstvo, pa da konačno i vama vidimo leđa.

Autor je specijalista psihijatrije, slobodni građanin

( Dr Borislav Đurišić )