Znao se i potući na pravi način

(Nastavak iz prošlog broja)

Ne sjećam se da li je Sreten Perović napisao pjesmu o tom očevom i njegovom kaputu. Čini mi se da ima stihova gdje se taj kaput spominje. Danas mi je ovdje u izgnanstvu nemoguće provjeriti da li Sreten u svom obimnom pjesničkom opusu ima i takvu pjesmu. Hoću da vjerujem da ima. U mojoj knjizi poezije „Starinska magla oko doma“ postoji pjesma „Očev šinjel“. Neće se Sreten načmoriti što ću je u ovom poglavlju Dukljanskog epistolarija, u kojem govorim o njemu, citirati. On je moga oca znao, a ja sam više puta u beogradskim zimama, kada on nije izlazio iz studentske sobe, znao obući Sretenov kaput, ne zaboravljajući čiji je bio. I na prvi sam ljubavni sastanak u „Dva jelena“, s jednom tada veoma poznatom damom, došao u krombi kaputu Sretenovog oca. Nešto kasnije, po dogovoru, Sreten je došao u mome mantilu i pridružio nam se da, opet po dogovoru, uz večeru napravi intervju s poznatom glumicom i mladim pjesnikom! Tih godina su za sastanke s takvim beogradskim damama Sretena i mene dotjerivali - košulje, odijela i mantile pozajmljivali, naši prijatelji Titograđani, Slavko Begović, Vlado Šušović i Nikšićanin Petar Perišić, koji su sa Sretenom dijelili studentsku sobu. Mi smo njima za slične sastanke davali upute o suptilnom doziranju emocija u takvim situacijama.

U savremenoj crnogorskoj poeziji majka je mnogo češći motiv od oca. I kod Sretena i kod mene ima stihova, pa i pjesama, o majci. Kod mene, a i kod Sretena u „Seansama“, ima stihova i pjesama i o ocu. Pjesma „Očev šinjel“ nastala je nekoliko godina nakon očeve smrti. Taj šinjel je dugo visio u jednom starom dvokrilnom ormaru u našoj kući u Piperima. Ormar i šinjel su izgorjeli 1964. godine, kada i kuća.

Bilo je ljeto i u kući smo bili samo majka i ja. Pjesma je nastala noću, zapravo negdje ispred zore. Probudila me je promajna škripa rasklimanog ormarskog krila. Pogledao sam ka otvorenom ormaru i ugledao očev šinjel sa već zarđalim oficirskim epoletama. Ustao sam i uz gasnu škiljavicu (struje još nije bilo) napisao jednu od meni intimno najdražih mojih pjesama na nikad potrošene starinske teme.

OČEV ŠINJEL

Još je u ormaru šinjel očev,

Opasač i naramenice.

Tu su i rane i bitke, počev

Od one prve s Kaznovice.

Kaplja je vojničkog znoja ljuta,

Ko kaplja krvi kad zakori.

I, evo, ja sin toga kaputa,

Ne mogu ormar da zatvorim.

U ljetnjoj noći, kad jul u drači,

Pronađe cvrčka, kad svinu svici,

Iz starog ormara zakorači

Zaspučen otac u kabanici.

S jednom medaljom nasred grudi,

S vidljivom ranom, onom na licu,

Moj otac s četom svojih ljudi

Odbija da primi umrlicu.

* * *

Sreten Perović!

Znamo se već punih 47 godina. Prijateljstvo nam nikada nije bilo monotono - pogotovo u fazama svađa i svadljivosti, nezbora i uzajamne netolerancije u onim fluidnim stanjima našeg mladalaštva, pa i sredovječja.

Njegovo „Mramorno pleme“ i moju „Retoriku kiše“ osobno držim za početak moderne u crnogorskom poratnom pjesništvu. Na ovakvu moju konstataciju biće dosta uznemirenih emocija, bez i jednog pravog argumenta.

U našem smo se beogradskom periodu gotovo svakodnevno družili. Sreten nije bio boem u krombi kaputu. Bio je najuporniji družbenik svojih prijatelja, starih i mladih boema. Cjelonoćno je istrajavao u bučnim seansama boemskim uz „suhu malinu“ ili kafu. Nikada nije jeo ako se nije jelo svima.

Mogao je biti, i bio je do jedne granice ili ure, i vrijeđan kao svakonoćni trezvenjak i neboem, ali samo od onih najbučnijih mladih beogradskih kvazi-boema ili boemskih foliranata iz one tek pridošle brucoške mladeži koja je ulazila u noćni život prvi put viđenog velegrada. Jeo je na „kredu“, kao i svi, kod Ive (Konavljanina) u Klubu književnika. Klupske je dugove podmirivao urednije od mnogih, pa čak i od onih slavnih i tada najslavnijih pisaca i književnih uglednika.

Bio je ispovjednikom nekoliko mojih „velikih“ beogradskih ljubavi: pažljivo ih je, čak skrušeno, saslušao, ulazio u detalje i davao duge savjete s iscrpnom analitikom nekih mojih postupaka. Jednu je plavu Miru noćima vodao po svim beogradskim kafanama, gdje su pretpostavljali da bih mogao biti, naročito skadarlijskim („Dva jelena“, „Tri šešira“, još u mojim tutnje snima - Krklec). Našli su me gdje sa Stevom Raičkovićem predjutarnje u Skadarliji snatrim. Ostali smo do fajronta, a onda smo Stevana ostavili na Terazijama, Miru otpratili u Lominu ulicu, a nas dvojica u „14. decembar“, gdje sam ja ilegalisao, a Sreten dijelio sobu s nekoliko surovo šaljivih Crnogoraca.

Sreten je nosio izrazito dioptrijske naočari. Očev krombi kaput i naočari s debelim crnim okvirima, činili su ga otmjenijim, intelektualnijim i gospodstvenijim od nas, koji smo žudjeli za Drainčevim imidžom - pjesnika bandita, naravno u onom bezazlenom pozersko-boemskom smislu.

Uobičajeno je mišljenje da se Sreten Perović nije bavio poslovima u koje se ulazilo hrabrošću i fizikusom. Međutim, nije baš tako: znao se on u studentskim danima, a i kasnije, potući na pravi način, ali samo u slučajevima kada je bio bezobzirno vrijeđan, ili kada je branio čast dame čiji je trenutno kavalir bio. Znao je Perović učestvovati i u grupnim tučama. Nikada neću zaboraviti jednu predjutarnju tuču na izlazu iz stare Prešernove kleti. Bili smo Žarko Đurović, Sreten Perović, Ivan Ceković i ja. I u toj sam postavi bio najmlađi. Naišla su četvorica pripitih udbaša u novim montgomeri mantilima, a namjerom da uđu u Prešernovu klet, tada poznatu kafanu mladih umjetnika, boema i razočaranih revolucionara. Jedan od montgomeraca me je snažno, i namjerno, udario ramenom o rame, a onaj koji je išao iza njega poluglasno dobacio: „Počistimo ovu crnogorsku bandu“. Prvi se usprotivio Žarko Đurović, govoreći da mi nijesmo crnogorska banda nego mladi pjesnici i slobodni građani. „Nabijemo vam ga nani!“ - zaurlao je jedan od četvorice udbaša i kriknuo: „Radiša, udri bagru, ovi su jebali Ralevu ženu dok je on terao četnike po Bosni!“ Nastala je žestoka tuča. Sreten je skinuo naočari i dao Ivanu Cekoviću da ih čuva. Kazano beogradskim žargonom nastala je prava makljaža. Tukli smo se među baštenskim drvenim stolicama - četvorica udbaša protiv trojice mladih pjesnika. Ceković nikada nije ulazio u tuče. Poznata je Sretenova rečenica iz naših beogradskih gužvi: „Ivane, drži mi naočari“. Kako sam ja bio najporasniji, a samim tim i najuočljivija meta, u jednom je trenutku jedan od četvorice udbaša dohvatio tešku baštensku stolicu i zamahnuo da me udari u glavu. Iako kratkovid, Sreten je to vidio i doviknuo: „Jeri, čuvaj glavu!“ Instinktivno sam se okrenuo, udbaš je promašio - stolica je skliznula niz moje rame, a Žarko je odlomljenom nogom od druge stolice tresnuo udbaša po glavi da je odmah pao. Kada smo svu četvoricu prostrli na beton, Sreten je od Cekovića uzeo naočari i odmah se dali u bjekstvo k Terazijama. Uskočili smo u prvi trolejbus koji je od Slavije naišao, kako bi zametnuli trag. Izašli smo kod Kalemegdana, ušli u park i sjeli kod onog bronzanog davitelja zmije u studencu da se saberemo i vidimo kako smo prošli. Srećom, niko nije bio ozbiljnije povrijeđen. Pitali smo jedan drugog ko je to od nas imao veze sa ženom toga Raleta dok je on po Bosni jurio četnike. Niko se nije sjećao neke takve situacije. Biće da su nas zamijenili s nekim takođe mladim Crnogorcima koji su gostovali kod te Raletove žene. Dugo smo morali zaobilaziti Prešernovu klet, tih godina našu najomiljeniju kafanu.

(Nastavak u narednom broju)

( Jevrem Brković )