"Tramp je idiot okružen klovnovima, a Ivanka glupa kao cigla"

Knjiga „Oganj i gnjev“ koja je izazvala buru u političkom Vašingtonu predstavlja Trampa kao tragičnog tupavka koji jedva da zna da čita. No niz je kritika i na autora knjige Majkla Volfa i stil kojim je napisao bestseler.

Nije ni bilo sumnje – samo dan nakon što se knjiga „Oganj i gnjev: Unutar Trampove Bijele kuće“ našla na policama knjižara, mnoge od tih polica su ostale prazne. Rasprodato. Bombastično najavljena knjiga novinara Majkla Volfa je trenutno najtraženija roba u SAD što i nije čudo s obzirom da je najbolju reklamu za nju napravio upravo predsjednik Donald Tramp. On se prije svega osvrnuo na činjenicu da je njegov nekadašnji intimus i glavni strateg Stiven Benon u knjizi iznio ozbiljne optužbe. „On je poludio“, rekao je Tramp.

Špigel onlajn knjigu naziva „sapunskom operom na 336 strana“, ali piše da „Oganj i gnjev“ nudi više od čaršijskih priča, tračeva i Benona. „Ko zanemari aljkavost, koju možemo otpisati i na hitnju kojom je knjiga izdata, uroniće u zaprepašćujući portret jedne američke administracije čiju je nekompetentnost teško i zamisliti – puna budala i tkača intriga koji su toliko tupavi da je pravo čudo kako već svi nisu iza rešetaka. Na vrhu toga Donald Tramp kojeg bi čitalac još i mogao da sažaljeva da se ne radi o najmoćnijem čovjeku svijeta“, piše Špigel.

Volfov stil ne vodi mnogo računa o boljim običajima novinarstva. On tako opisuje intimne scene kao da je akterima držao svijeću, dijaloge citira kao da ima stenograme, a unutrašnje muke likova opisuje kao da može da čita misli, piše dalje portal. Ne obazire se ni na zaštitu svojih izvora previše – tako je Stiven Benon već izgubio najjačeg finansijera. „Ali možda je tako nešto i neophodno kako bi se ustalasalo umrtvljeno, previše politički korektno novinarstvo u SAD. Ko želi da doskoči onome ko iz principa ruši tabue, mora i sam biti spreman da ruši tabue.“

Špigel dalje navodi nekoliko najzanimljivih saznanja iz knjige:

- Volf koji dobro poznaje njujorški establišment piše da je tamo Tramp oduvijek bio predmet sprdnje, da je smatran glupakom koji ne zna da rastumači ni poslovanje svojih kompanija. Lako ga je pridobiti ulagivanjem. Ne čita ništa „osim naslova i članaka o sebi, ili makar naslova članaka o sebi“.

- Po ulasku u Bijelu kuću, Tramp se tako slabo snalazio i dosađivao da je brzo pokušao da se oslobodi što više termina iz svog kalendara, smanji broj radnih sati i zadrži svoju golfersku rutinu.

- Što se tiče spornih veza sa Rusijom tokom kampanje, u Bijeloj kući svako sumnjiči svakog i niko ne priča ni sa kim o tome. Najviše se pominje teza da je Tramp je iz čiste taštine („Htio je da mu Putin bude prijatelj“), a onda i iz osvetničkog poriva (kada je otpustio direktora FBI Džemsa Komija) upao u pravnu zamku koja je dovela do toga da sada specijalni istražitelj Robert Miler vodi obuhvatnu istragu. Doduše, novinar Majkl Volf ne daje sopstvene zaključke o tome da li su optužbe na račun Trampa ovim povodom tačne ili ne.

- O Trampovim najbližim saradnicima se navodi da su „klovnovi koji okružuju idiota“, zet Džared Kušner se odlikuje „glupošću“, ćerka Ivanka Tramp je „samodopadljiva“ i, prema Benonovim riječima, „glupa kao cigla“ pa još i sa ambicijama da postane prva predsjednica SAD. Navodno su Trampovi saradnici najviše zaokupljeni time da predsjednika poštede loših vijesti i učine da se osjeća ugodno da stvore „neku vrstu mjehura koja bi ga izolovala od zlog svijeta“.

- Odnos sa etabliranim medijima poput Njujork tajmsa i Vašington posta se opisuje kao ambivalentan – Tramp ih prezire, ali istovremeno traži njihovu pažnju. Navodno im često sam dotura informacije. Curenje informacija je posebno u prvim mjesecima administracije bilo način da se različite frakcije Bijele kuće obračunaju jedne sa drugima.

Špigel onlajn zaključuje da nakon čitanja knjige „Oganj i gnjev“ ostaje manje utisak da u Vašingtonu vlada „kriminalna banda“, a više „diletanti od kojih se diže kosa na glavi, srljaju iz katastrofe u katastrofu, bez ideološke potke koja bi bila vrijedna pomena“. Ali i to je dovoljno šokantno, zaključuje se u tekstu.

Portal nedjeljnika Cajt prenosi da su neki visoki zvaničnici SAD odbacili sliku predsjednika koja nastaje nakon čitanja knjige. Tako je šef diplomatije Reks Tilerson rekao da nema razloga da se sumnja u Trampovu sposobnost da bude predsjednik. Prva dama Melanija Tramp je navela da je knjiga „čista fikcija“, „žuta štampa u većem formatu“.

Kako prenosi dnevnik Velt, autor Majkl Volf tvrdi da je knjiga nastala na osnovu dvjestotinak intervjua koje je vodio sa ljudima iz Trampovog bližeg i daljeg okruženja, kao i razgovora koje je vodio sa samim Trampom u posljednjih godinu i po dana – što predsjednik negira.

List navodi da je knjiga napisana „ekstremno pitko, temeljno, uzbudljivo, često elegantno, u opuštenom stilu anglosaksonskih istoričara. Čitalac sjedi sa Trampom za stolom, tumara kroz tamne hodnike Bijele kuće koje Tramp navodno ne podnosi, grči se sa ostalima kada predsjednik počne da urla. Ali – da li je sve bilo baš tako? Volf insistira da jeste, drugi ukazuju na materijalne greške.“

„Predsjednik je u krevetu u 18:30 sa nekoliko čizburgera, razdragano telefonira, baca svoje košulje na pod kako bi posluga morala da ih skuplja: Za one koji Trampa ionako ne vole, ovo se možda odlično uklapa u sliku ovih bizarnih vremena. Ali da li je istinito? I da li su ovi detalji zaista važni ili su samo konačno miješanje politike, zabave, glasina i torokanja? Novinar Volf nema besprekorni pedigre, iako oni koji ga sada kritikuju možda nisu lišeni ljubomore s obzirom na njegov neslućeni uspjeh“, piše Velt i zaključuje:

„Potpaljena žeđu za skandalima u američkim medijima, ove knjiga će svakako sedmicama zabavljati Vašington, Bijelu kuću i predsjednika. Posljedice bi mogle da se protegnu do izbora za Kongres u novembru. Ako teško uvrijeđeni Tramp slijedi svoj uobičajeni rezon, onda će učiniti sve kako bi skrenuo pažnju sa knjige, detalja, citata i upečatljivih slika. Baš sve.“

( Deutsche Welle )