Zbogom, KoljaMI!

„Pre pedeset i dve godine, u kasnu jesen, ležao sam prikovan za krevet, nakon jednog, za mene vrlo ozbiljnog sportskog takmičenja - nadmetao sam se u bacanju koplja - i zamolio sam zabrinutu majku da mi donese neku knjigu iz gradske biblioteke; majka se vratila s dve lepe plave knjige, bio je to prevod Bijesnog Rolanda Lodovika Ariosta! Da li me snaga Stanojevićevih rima vratila u život, ne znam; ali, da je ubrzala taj povratak, to je izvesno! I sve do danas vezala za magiju jezičkog transmutiranja...“

Ovu priču, preuzetu iz Predgovora Parsifalu, pričao je jedne jeseni na Institutu za strane jezike u Podgorici Nikola Kolja Mićević, veliko i poznato ime književnog prevođenja.

To, za njega prvo akademsko predavanje, za nas prisutne je bio događaj bez presedana. Otvorilo se nebo, kako je on govorio, a u tom izuzetom i izuzetnom trenu, mada je trajalo bar dva sata, Kolja je držao apsolutnu našu pažnju.

Pričao je o svojoj gimnazijskoj profesorki koja ga je ohrabrila da prevodi Verlena, o studentskim danima u Botaničkoj bašti; o jedinom profesoru čija je predavanja slušao, o dugogodišnjem prijateljstvu s Raškom Dimitrijevićem. Studenti su ga podsticali pitanjima, a on nas je lako očaravao erudicijom, humorom, inventivnim prevodilačkim rješenjima; ustajao je, pisao po tabli, tumačio nam simboliku brojeva i datuma, dešifrovao skrivena značenja poznatih naslova... Otkrio nam se jedan rijedak čovjek, trubadur, tumač, pjesnik, sagovornik Vijonov i Danteov, sapatnik Malarmeov, u svakom slučaju čovjek koji se ne zaboravlja.

Ovih dana novinski članci ponavljaju liste Koljinih prevoda. Više ih je nego što dugovječne institucije uspiju da objave.

Možda je iz tog razloga postojalo izvjesno mimoilaženje gospodina Mićevića i institucionalnog etabliranja. Njegova stvaralačka, lingvistička, prevodilačka i intelektualna sloboda vodila ga je uvijek „protiv struja“. Nezavisan, sa svojom izdavačkom kućom Danteon, preveo je ne samo glavne pjesničke glasove francuske književnosti, nego još značajnije, one rubne, zaboravljene, ignorisane. Njegove antologije su književno-kritička prevratnička rekanonizacija. Srednjovjekovna francuska riznica otključana je za naše čitaoce pa sa lakoćom možemo da čitamo Persevala, Tristana i Izoldu, Šarla Orlenskog i čudesni prevod Vijona, za koji je Krleža svojevremeno rekao: „Čitao sam Villona u originalu i u nekim našim prevodima, ali ovaj Kolja Mićević, za koga ne znam ni ko je ni odakle je, prepjevao je to u ekavici izvanredno, upravo sjajno, i to je svakako datum u našem prevodilaštvu“.

Osam Vlašića francuskog simbolizma kompleksan je teorijskoprevodilački tekst koji se žanrovski opire kategorisanju, ali osvjetljava na čudesan način poznate i malo znane lirske glasove. Za romanističke studije Kolja Mićević je sam institucija.

Dolazio je u Crnu Goru rado. Imao je ovdje mnogo prijatelja i sagovornika. Na stranicama Vijesti je vodio žestoku prevodilačku raspravu. Na kraju se pamti da su dva velika prevodioca ljuti dišput razvili (zašto nas ne čudi!), oko prevoda jednog Bodlerovog soneta. No, imao je Kolja jednu intimniju vezu sa ovim prostorima. Njegova majka rođena je u selu Dučići. Boravak u Podgorici je stoga uključivao izlet do Kuča.

Nama, njegovim prijateljima, nedostajaće briljantni sagovornik i učitelj ali nebesa neka se spreme. Dolazi im radoznali, nestrpljivi, violentni sabesjednik. Dolazi im Kolja Mićević.

( Marjana Đukić )