Pobjednici pišu istoriju i podižu spomenike

Blagoju Nikoliću

U trećoj godini američkog građanskog rata (1861-1865), klatno ratne sreće zaustavlja se na sredokraći između Sjevera i Juga.

Konfederacija (Jug) iza sebe ima pobjede kod Bul Rana, Ričmonda, Frederiksburga, sposobne generale, motivisane vojnike, velikoposjednički mentalitet koji sa visine gleda na „Jenkije“.

Unionisti (Sjever) brojčanu premoć, industriju, vojne uspjehe na Zapadu, blokadu pomorskih luka Juga i - po prvi put - crne regrute koji sada, umjesto znojem, krvlju natapaju polja Virdžinije, prostranstva Merilenda. Ratni „usud“ htio je da se upravo u ovoj, trećoj godini rata, u predgrađu Getisburga, tada gradića sa 2400 stanovnika, odluči ishod rata Sjevera i Juga.

...Na krilima sjajne pobjede kod Čanselorsvila, uz zvuke pobjedničkih fanfara tako dragih zapovjedničkom uhu, general Robert Li juna 1863.godine po prvi put pokreće invaziju na Sjever. Sa armijom prelazi rijeku Potomak i upada u Pensilvaniju. Cilj je jasan: stići do Filadelfije i izvršiti pritisak na predsjednika Abrahama Linkolna da se rat obustavi.

Snage Sjevera - armija Potomak - odmah kreće za njima - rijeku Potomak prelaze kod Lisburga 25. i 26. juna. Upravljajući se prema (ne) sigurnim izvještajima izviđača - glavokomandujući u to vrijeme nijesu mogli tačno da znaju međusobne položaje - dvije vojske se slučajno susreću u predgrađu Getisburga, važnog čvora putne mreže. Prethodnica konjičkog korpusa generala Mida - on je 28. juna zamijenio na mjestu komandanta armije Sjever, generala Hukera - sudarila se sa snagama Liovog trećeg korpusa. Armija Potomak brojala je 85.000 vojnika i posjedovala više od trista topova; Konfederalna armija Sjeverne Virdžinije 75.000 boraca uz 272 topa. Glavnokomandujući su bili „ravnopravni“ - i jedan i drugi završili su Vest Point.

Bitka je počela 1. jula ujutru i snage Juga imale su prvog dana više uspjeha - potisle su snage Sjevera južno od Getisburga, na položaje Semetri Hila i Kalps Hila. Ipak, general Li - mnogi će vojni istoričari kasnije preispitivati ovu njegovu odluku - naredio je da se napad obustavi dok ne stigne njegov 1. korpus koji se nalazio nekoliko kilometara zapadno od Getisburga. U međuvremenu, istog dana popodne, stigle su jedinice 3. i 12.korpusa Sjevera i posjele položaje, na liniji Kalps Hil - Semetri Hil - Semetri Ridž - Litl Raund Top.

Sjutradan, 2. jula stigli su i ostali Midovi korpusi, ojačali položaje, ali zabunom, važno strategijsko mjesto Litl Raund Top ostalo je neposjednuto. Srećom - po snage Sjevera - Li je morao odložiti napad jer je njegova čeona divizija stigla tek poslije podne. U 15 h, krenio je prema Litl Raund Topu na koji su već izbile dvije brigade Midovog 5.korpusa. Liov napad bio je zaustavljen, pa je južnjački general uputio drugu diviziju prema Pič Orčandu, gdje je uspjela da prodre do Semetri Ridža i bila zaustavljena Midovom rezervom. Zato je Li naredio da se napad vrši uzastopno, od desnog krila prema lijevom. Ipak, 2.jula trupe Sjevera čvrsto su držale sve glavne položaje.

Odsudna bitka

General Li i general Mid isuviše dobro znaju jedan drugoga, pa odlučujuću bitku dočekuju „sa otvorenim kartama“. Mid očekuje frontalni napad; Li raširenu odbranu. Artiljeriski dvoboj započet 3. jula ujutru, u kome artiljerija Juga ne uspijeva da ućutka baterije Sjevera, seizmografskom tačnošću nagovještava najveću klanicu američkog građanskog rata. Li, sa 15.000 ljudi, priprema frontalni napad na Midov centar. Bitka dostiže kulminaciju oko 14h, napadom snaga Konfederacije na protivničke položaje istočno od Semetri Ridža, na svega 1600 metara fronta. Napad se slama u žestokoj pješadijskoj i kartečnoj vatri uz obostrano teške gubitke. Snage Juga odbačene su na prolazne položaje ali i vojnici Unije skupo plaćaju smjeli juriš svoje konjice na južno krilo protivnika.

„Artiljerijski dvoboj „frontalni napad“, „žestoka pješadijska i kartečna vatra“... mogu li ove ovještale vojničke sintagme opisati sve ono što se dešavalo tog 3. jula, odsudnog dana bitke kod Getisburga, tačnije kod Semetri Ridža? Mnogo vjerodostojnije je to uradio Frank Haskel, očevidac i sudionik bitke u svom djelu „Topovi Getisburga“. Prenosimo odlomak u kome Haskel opisuje odbijanje juriša južnjačkih trupa generala Piketa, juriš koji će ostati upamćen kao jedan od najhrabrijih napora četvorogodišnjeg američkog građanskog rata. Haskel je ratovao u redovima federalnih snaga.

„Ko može da opiše bitku koja besni oko nas? Reći da to liči na ljetnju oluju, punu praštanja gromova, bijeska munja, zavijanja vjetra i dobovanja grada, ne bi bilo uverljivo. Grmljavina i sijevanje ovih dvije stotine i pedeset topova i njihovih granata, čiji dim zamračuje nebo, nikako ne prestaje, svuda se prostiru, u vazduhu iznad naših glava, po tlu kraj naših nogu, a tamo i ovamo, zaglušuju, probijaju uši, stvaraju užas, a teško gvožđe, napunjeno eksplozijom sipa kao grad, no malo se ko obazire na oluju; to je vrlo zanimljivo. Čovjek može samo da gleda plamen i dim i ljude kako jure i njihov gnjev u velikom požaru; ali sve je to ovozemaljsko i ništa više. Ovi topovi su ogromni, pobješnjeli, natprirodni demoni, čije čeljusti dimljivim jezicima bljuju živi plamen i čiji gusti, sumporoviti dah, valja oko njih, po zemlji, dim pakla. Ovi blatnjavi ljudi, što jure, viču, srca im puna besa, vrijedno ubacujući tamne kugle i krešući iskru, u savezu su sa njima, i samo su njihovo dobrovoljno oruđe. Mislili smo da smo za vrijeme druge bitke na rijeci Bul Ran kod Antijetama i kod Frederiksburga 11. decembra slušali tešku kanonadu; no ona je ličina na praznične plotune u poređenju sa ovim. Sem snažne i neprekidne tutnjave topova, koja je bila samo podloga za druge, milion različitih manjih zvukova zaglušavalo je uši. Zrna su zviždala dugo i oštro. Ona su pištala, fijukala, tutnjala, prištala, svi zvuci života i srdžbe; i svaki ima svoju posebnu boju, i svi su u neskladu. Da li je ikada ranije bilo ovakvog hora zvukova? Vidimo dejstvo neprijateljske vatre na baterije i duž grebena. Vidimo kako teško zrno pogađa osovinu, rudu, točak i tvrdo gvožđe i srž hrasta prskaju i lete ka slama. Snažne grane ogromnih hrastova pored Vudrafovih topova prelomiše se uz tresak kao da ih je grom pogodio. Šrapnel se sruči među baterijske konje koji stoje po strani. Pola tuceta konja se trza. Pada, ukrućenih nogu, utroba i krvi im se prospipaju po tlu. Zrna i šrapnel nemaju nikakvog obzira ni prema ljudima. Nesrećnici se hramljajući spuštaju niz greben, a oni koji to ne mogu, blijedi i nemoćni, leže na zemlji unakaženih patrljaka ruku ili nogu iz kojih lipti krv, odvaljenog obraza ili smrskanog ramena. I mnogi, avaj, ne čuju tutnjavu dok padaju nauznak na zemlju lica okrenutih prema gore i otvorenih očiju, čak i kada zrno eksplodira kraj samih njihovih ušiju. Njihovi uši i njihova tijela su ovog časa samo blato a još maločas samo ih gledali kako sred vatre, snažnih ruku i čeličnih mišića barataju nabijačem i u cevi topova nabijaju preobilan tovar.”

Getisburška klanica

Snage Juga su odbačene i prinuđene na povlačenje, ali trupe generala Mida nemaju snage da organizuju gonjenje i u potpunosti iskoriste pobjedu, pa se trupe generala Lija povlače preko rijeke Potomak, nazad u Virdžiniju. „Visoka plima kod Getisburga“ bila je i osjeka svih nada konfederalista.

„Pobjeda! Vaterlo je zasjenjen“ egzaltirano je tih dana o Getisburškoj bici pisao dnevnik Filadelfija inkvajerer.

Prilježni vojni istoričari docnije će utvrditi: gubici armije „Potomak: 3155 poginulih, 14.529 ranjenih, i 5.365 zarobljenih i nestalih; gubici armije Juga: 3.908 poginulih, 18.735 ranjenih, i 5.425 zarobljenih i nestalih. Ukupan broj žrtava sa obadvije strane procijenjen na 51.000 - najveći broj ranjenih ubrzo će nakon bitke, u nedostatku ljekova i adekvatne sanitetske pomoći podleći ranama. Tako će Getisburška bitka po broju žrtava biti i najveća bitka ikad vođena na američkom kontinentu.

Stalno su „radili“ i topovi Getisburga: za tri dana bitke potrošeno je više od 500 tona municije!

***

Četiri mjeseca kasnije, novembra 1863. godine, bojište u Getisburgu posjetio je predsjednik SAD Abraham Linkoln. Na zvaničnoj komemoraciji kojom je otvoreno nacionalno groblje za poginule vojnike predsjednik koji je ukinuo ropstvo održao je svoj najkraći - trajao je samo dvije minute - ali i najčuveniji govor koji se smatra jednim od najbrilijantnijih državničkih besjeda u amaričkoj istoriji.

„Prije 87 godina naši očevi osnovaše na ovom kontinentu novu naciju sa čvrstom namjerom da žive u slobodi i na načelu da su svi ljudi stvoreni jednakima.

Mi smo zauzeti u jednom velikom građanskom ratu, koji treba da odluči da li ova nacija, ovako shvaćena i ovako osnovana, može postojati. Evo, danas mi smo se sastali na jednom od velikih polja bitaka. Mi smo došli da posvetimo jedno parče toga polja vječitom miru onih koji su ovdje dali svoje živote da bi ova nacija mogla živjeti. To je razborit i pravičan čin.

Ali, u širem smislu mi se ne možemo posvetiti, mi se ne možemo osvetiti, mi ne možemo blagosloviti ovo mjesto, jer hrabri vojnici, mrtvi ili živi koji su se ovdje borili, toliko su ga već učinili svetim, da nije u našoj slaboj moći da tome nešto dodamo ili da se iz njihovog djela sakrijemo. Svijet će čuti malo od onoga što mi kažemo i neće se dugo sjećati, ali ne treba zaboraviti ono što su oni učinili ovdje. A na nama živima je da se ovdje posvetimo onom nezavršenom zadatku koji su oni tako plemenito započeli, da se predamo tome velikom zadataku koji nam ostaje da ga završimo jer su nam slavni mrtvi dali novu vjeru u pravdu u koju su vjerovali do svoje smrti. Primimo ovdje svječano tu odluku, da ovi mrtvi nijesu dali svoj život uzalud, da se ova nacija, koju čuva Bog, obnovi u slobodi, i da narodna vlast, izabrana od naroda i za narod, ne iščezne sa lica ove zemlje“.

Rat će poslije Getisburga trajati još dvije godine. Biće još teških bitaka - posebno ona kod Viksburga, ali ishod rata bio je već određen, a sudbina Juga nakon Getisburga sve beznadženija.

SAD su 2013. godine obilježile 150 - godišnjicu znamenite Getisburske bitke. U središtu pažnje nacije našao se mali grad u Pensilvaniji, na sat ipo vožnje od Vašingtona, sa 7.600 žitelja. U okolini Getisburga je i veliki vojni nacionalni park - 24 km2, nekada vojno bojište, koji godišnje privuče oko milion posjetilaca.

Za komemoraciju koja se održala od 28. juna do 7. jula, pripreme su trajale 3 godine, a glavni učesnik bio je predsjednik SAD Barak Obama koji je pred brojnim posjetiocima još jednom evocirao uspomene na slavne dane „američkog Vaterloa“.

„Getisburg fondacija“ potrudila se pak, da što vjernije dočara ambijent bitke - bojište je i danas „u maksimalno mogućoj mjeri“ nalik onom od prije vijek i po - tek mreža asfaltnih puteva narušava tipični američki krajolok iz sredine 19.vijeka. Tu su još kameni grudobrani zaraćenih snaga, ograde i imanja u tadašnjem stilu, a konzervirano je i izloženo 410 topova koji su u to vrijeme bili jedina artiljerija.

Posebna atrakcija bila je simulacija bitke sa 10.000 učesnika u uniformama vojska Sjevera i Juga.

Na bojištu, pod otvorenim nebom, izloženo je 1.328 memorijala i skulptura raznih veličina, što ga čini i najvećim spomeničnim parkom na svijetu. Prvi spomenik postavljen je već u novembru 1863. godine, prilikom Linkolnove posjete. Iako su svi poginuli bili Amerikanci i svi se borili za „svoju Ameriku“, samo su dva spomenika posvećena poraženima.

...Pobjednici ne pišu samo istoriju. Oni podižu i spomenike.

( Nebojša B. Knežević )