Gorštak kuje i NBA igrače

Dječake koji uzmu košarkašku loptu u ruke “zaraziti“ sportskim fanatizmom, razviti motiv za postignuće, naučiti da male sredine nude posebno samopouzdanje toliko potrebno za dokazivanja na velikim pozornicama - to su, između ostalih, postulati na kojima se već 34 godine radi sa mladim Kolašincima u Košarkaškom klubu “Gorštak“.

Klub ovih dana slavi veliki uspjeh Marka Simonovića - 44. pika na NBA draftu, koji je ponikao i sedam godina se kalio u kategorijama mlađih i starijih pionira.

“Gorštakovi“ su i evropski i svjetski šampion Vlado Šćepanović, Nebojša Bogavac, Darko Peković, Boban Medenica, braća Marko i Žarko Rakočević, Goran Gogo Bulatović, Ivan Stojković...

Tajna uspjeha kluba, objašnjava sadašnji predsjednik i nekadašnji trener Dražen Drašković, što je u prvim godinama postojanja uspio da izbjegne zamke koji su, kaže, karakteristične za klubove u malim sredinama.

“Ja sam tada bio igrač i, nakon tri sezone shvatio sam da ta priča ‘seniorska’, sa ljudima koji vole košarku, ali koji nemaju kapacitete za neka veća postignuća, treba da bude samo jedan dio. Drugi, glavni dio klupske priče, treba da bude rad sa mladima. Tako smo počeli...“, pojašnjava Drašković. A početak je bio za pamćenje - prije tri decenije “Gorštak“ je uzeo titulu kadetskog prvaka Crne Gore, a 1994. košarkaši tog kluba bili su viceprvaci Jugoslavije. Tu dominantnu ekipu činili su Vlado Šćepanović, Darko Peković, Goran Todić, Dragan Pejić, Aco Dulović, Vlado Vlahović, Darko Jeknić, Dražen Milošević, Mladen Tatić... Kako juniori su pomagali Igor Tatić i Nebojša Bogavac.

“Važno je razbiti te hendikepe malih sredina, koje su sa manjkom idola. Važno je naučiti da mala sredina mora da ima nešto što nema velika. Odnosno, mala sredina mora u nečemu da nadmaši veliku. Ne može infrastrukturom, uslovima za trening, statusom i tradicijom, najmanje budžetom kluba.... Ali, može usađivanjem motiva za postignućem, sportskim fanatizmom, disciplinom“, kaže Drašković. On se sjeća da je sa generacijom, u kojoj je bio Šćepanović, trenirao tri puta dnevno, nekad i u hladnoj sali osnovne škole, bez struje i pod svjetološću šterika. Ističe borbu da se ne propusti nijedan trening.

Pamti i finansijske izazove, koji su skraćivali slavlja poslije pobjeda i tjerali za iznalaženje načina da se obezbijedi novac za nove uspjehe.

Često, priča Drašković, jedino rješenje bile su pozajmice.

“Prva asocijacija na ovih minulih skoro tri i po decenije su mi muke, odricanje, požrtvovanje, pa onda radovanja zbog ‘imena’ i rezultata. Znam šta mi je uzela, a šta mi je donijela košarka. Održati klub bilo je često nemoguća misija. Imam pravo da kažem kako sam život posvetio košarci. To je moj izbor. Košarka mi je nekad vratila, nekad nije“, priča Drašković koji je i dugogodišnji novinar “Pobjede“.

Simonovićev put ka NBA, objašnjava on, obavezuje i klub. Računa i da će pomoći igračima četiri selekcije da shvate “da se iz dresa ‘Gorštaka’ i sa kolašinskog parketa mogu dosegnuti visine i ostvariti košarkaški snovi“.

“Sa Markom je u ‘Gorštaku’ radio trener Miroslav Janković, koji je bio pomoćni trener junorske reprezentacije Crne Gore. Kao 14-godišnjak, Simonović se ‘skidao’ i za senore ‘Gorštaka’, gdje su mu treneri bili Dražen Dulović i Dragan Pejić. U svojoj karijeri, prelascima iz kluba u klub, kontaktima sa menadžerima... - pokazao je mudrost rijetku kod tako mladih ljudi. Ima posebnu vrstu inteligencije koja ga izdvaja. Vaspitan je i disciplinovan“, priča Drašković o bivšem pioniru kolašinskog kluba. Računa na bolje razumijevanje sugrađana kad vide Simonovića u dresu “Čikago Bulsa”.

Drašković kaže da je svih godina “Gorštak“ bio više “tim koji ima igrače, nego klub koji ima stabilnost”.

Pored finasiranja, kubure i sa terminima za treninge, a izazov je i mala baza iz koje se regrutuju igrači.

Jednom gorštakovac, uvijek gorštakovac

Mali klubovi koji stvaraju vrhunske igrače moraju biti zaštićeni, odnosno nagrađeni za svoj učinak, ističe Drašković.

“Da bi opstali, da bi bili u situaciji da nastave da stvaraju talente. Nekada ih sačuvaju ‘papiri’, a nekad savjest i odgovornost dobrih ljudi koji znaju da cijene svoje početke i prve korake. Vjerujem da će ‘Gorštaka’ sačuvati ovo drugo...“. Drašković kaže da je ponosan na činjenicu da veliki košarkaši ponikli iz kolašinskog kluba, čuvaju nit koja ih veže sa “Gorštakom“.

Tvrdi da se, uglavnom, drže nepisanog pravila - “jednom gorštakovac, uvijek gorštakovac“.

( Dragana Šćepanović )