Umjetnost je sloboda

Crnogorska vizuelna umjetnica Dušica Ivetić po treći put dobija nagradu kotorske Gradske galerije, u okviru Tradicionalne godišnje smotre likovnog i primijenjenog stvaralaštva “Kotorski vizuelni umjetnici 2020”. Postavka je ove godine otvorena bez prisustva publike, 20. novembra i može se pogledati do kraja godine, a predsjednik Opštine Vladimir Jokić uručio je umjetnici nagradu.

“Nagrade su uvijek podsticaj više. Ovo mi je treća nagrada u kotorskoj galeriji. Prve dvije sam dobila 2004. ili 2005. - uglavnom davno. Ovo priznanje mi mnogo znači zato što je kotorska galerija tačka iz koje je krenula moja karijera, tu sam prvi put izložila svoje radove, dobila stručnu podršku od galeristkinja Tatjane Kriještorac, Daliborke Kordić i mislim da kotorska galerija nije samo centar iz kojeg sam ja izrasla i krenula ka svojoj umjetničkoj karijeri, već smatram da je veoma bitna za svakog umjetnika u Kotoru. Drago mi je što se konstantno mijenja repertoar umjetnika u ovoj galeriji, kao i to što sada ovdje izlažu i ljudi sa strane, a na ovogodišnjoj izložbi su bili zastupljeni umjetnici iz Rusije, Ukrajine... Svake godine je drugačiji sklop umjetnika koji se predstavljaju na izložbi, pogotovo zato što dolaze novi i mladi umjetnici, pa je samim tim zanimljivije i iz godine u godinu drugačije”, priča Ivetić na početku razgovora.

Ona se na izložbi predstavila diptihom bez naziva, u kombinovanoj tehnici. Dimenzije njenog rada su 160x90 centimetara, a u pitanju je apstraktno djelo. “Apstrakcija je nešto čime se bavim već duži niz godina. U potpunosti idem van figuracije. Rad nema naziv, jer ja ne praktikujem da dajem nazive djelima zato što želim da ostanem oslobođena od svake interpretacije i svaki rad želim da prepustim slobodi posmatrača, da nije uslovljen niti nazivom niti ciklusom. Želim da to bude potpuno slobodan doživljaj i slobodna interpretacija”, kaže ona.

Ivetićeva je rođena je u Kotoru. Diplomirala je i magistrirala na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci, na odsjeku za slikarstvo i multimediju, a doktorirala je na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Svoju umjetničku karijeru započela je istražujući slikarsko polje, a vremenom je svoja interesovanja proširila i na nove medije.

“Jedno vrijeme sam mislila da je nužno da se dosljedno držim jednog medijuma, ali onda sam shvatila da na taj način sebe ograničavam, što je suprotno pojmu umjetnosti, jer je umjetnost sama po sebi sloboda. Ono što je ključno, po mom mišljenju, nije forma u kojoj se ispoljava umjetnost, već je suština umjetnosti, kao i ono što se ja trudim da postignem kroz umjetnost, da posmatraču pruži(m) drugačiji ugao posmatranja i da kroz drugačiju sliku posmatram realnost koja možda nije idealna i nekada je neprihvatljiva. To je u centru svih mojih umjetničkih istraživanja koja su i unazad raznorodna... Ista je ideja - da neke nespojive i raznorodne pojave povežem kroz drugačiji ugao posmatranja koji daje jedinstvo koje ih međusobno spaja i ne čini ih tako oprečnim i nezamislivim zajedno”, objašnjava Ivetićeva.

Rezultat njenog umjetničkog istraživanja je interpretacija stvarnosti pretočena u simboličke i apstraktne strukture, u vidu slike, videa i instalacije. Njeni prvi radovi iz oblasti video umjetnosti nastali su 2004-2005. godine, a za nove medije se zainteresovala na magistarskim studijama. Od tada je zanimaju različite forme i procesi istraživanja kojima se igra i koje primjenjuje i prilikom stvaranja klasičnim tehnikama.

“Volim da se oprobam u različitim formama, od tradicionalne umjetnosti, slikarstva, do instalacija, digitalne umjetnosti i slično. U mom radu je sve to zastupljeno. Nažalost, a kod nas je to pogotovo aktuelno, ljudi kao da su uplašeni u dodiru sa umjetnošću, a ponajviše u dodiru sa apstrakcijom. Tako se često dešava da neko ko stoji ispred moje slike traži od mene odobrenje u vezi sa onim što bi trebalo ta osoba kao posmatrač da vidi na mom radu. I uglavnom uoče neke figuracije, pejzaž, nešto slično, pa na osnovu toga zaključujem da ljudi kao da se boje da prihvate slobodu koju nosi apstraktno djelo, a upravo takvo djelo nosi i nudi i jednu posebnu širinu koja može da zađe u domen igre i gdje više uopšte nije bitno šta je umjetnik htio da kaže već šta djelo za sebe govori”, zaključuje Ivetićeva.

Umjetnost može da pruži bolju drugu realnost

S obzirom na to da Dušica Ivetić u svojim djelima nudi “alternativnu” realnost, na pitanje kako ova u kojoj živimo utiče na nju i njeno stvaralaštvo odgovara:

“Recimo, kada je pandemija u pitanju, mislim da smo svi dobili više vremena za bavljenje umjetnošću i mislim da će ovaj period za većinu umjetnika biti produktivan, jer smo na neki način dobili novo vrijeme. Što se tiče dešavanja u svijetu, ona su iz godine u godinu sve traumatičnija, posebno s obzirom na količinu informacija koju dobijamo i na tešku poziciju i sve opšte negativnosti. Mislim da umjetnost ne može promijeniti situaciju, ali može da pruži novi ugao posmatranja i neku prihvatljivu realnost kroz kognitivniju perspektivu. Takođe, u kontekstu cijele umjetnosti i stvaralaštva, postoji nada u jedno bolje sjutra, za položaj umjetnosti, ali i cijelog čovječanstva. Postoji nada da ćemo svi zajedno uspjeti da nađemo neku pravu mjeru kojom sve ovo što je loše, što već godinama uništava planetu Zemlju, poput materijalizma i konzumerističkog načina života. Ipak, kroz umjetnost i umjetnički napor može da se stvori bolji svijet ili makar bolja druga realnost”.

Moždane talase pretvarala u 3D instalacije

Za jedno od svojih djela istraživala je i moždane talase pretvarajući ih u trodimenzionalne instalacije.

“Kada su u pitanju posljednji radovi iz digitalne umjetnosti mogu da predstavim da sam proučavala i registrovala moždane talase, znači u pitanju je potpuno digitalizovan proces. Tako sam virtuelne podatke pretvarala u trodimenzionalne instalacije. Ideja je bila da nešto što je bestjelesno i lako - dobije svoju težinu, da se materijalizuje i na taj način promijeni svoju suštinu. Često istražujem dualitet između života i smrti, naročito u digitalnim radovima. U osnovi je ideja da iako su u pitanju nezamislive i nespojive suprotnosti one se međusobno prožimaju i grade cjelinu gdje na kraju nije ni bitna jedna ili druga stvarnost već način na koji se krećemo između njih”, priča Ivetićeva.

( Jelena Kontić )