Aranđelovdan

Čitavog života nešto čekamo, sa nadom i(li) sa zebnjom. A život polako prolazi. Mnogi su govorili: „Samo da dočekam da DPS padne, pa poslije kako hoće...“

I sad vide da su olako sve utrpali u to „kako hoće“.

* * *

Počelo je odbrojavanje do izbora nove vlade Crne Gore. Građani koji su oborili prethodnu vlast sve pažljivo gledaju i prosuđuju: na skeneru tog istorijskog, 2. decembra, biće svi poslanici, posebno oni koji su taj privilegovani status stekli zahvaljujući njihovim glasovima.

* * *

Crna Gora je na drugom mjestu u svijetu po broju slučajeva koronavirusa na milion stanovnika. Ispred naše države, koja prema podacima specijalizovanog sajta Wordmeter, ima 51.247 slučaja na milion stanovnika, nalazi se samo Andora.

Glavno je da smo najveće državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu, usred pandemije, dodijelili doktoru iz Nacionalnog koordinacionog tijela i Institutu za javno zdravlje, koji su svojim neprincipijenim stavovima, zajedno sa neodgovornim državnim institucijama, ali i političarima, građanima i vjernicima, doveli do debakla jedne male, raštrkane zemlje.

* * *

Među prvima sam afirmisao akciju „Aplauz za ljekare“ i pisao o njihovom teškom i nadasve nezahvalnom poslu, jer im se mnogo dobra djela ugase brzo kao žiška šibice, a jedno loše odjekne kao bomba, ali poslije smrti mladog čovjeka (48), pomorca u punoj snazi, ne osjećam potrebu da branim ljekare u Barskoj bolnici. Bez obzira što bi to bilo logično, pošto se sad svi kamenjem na njih bacaju.

Upoznat sam, naime, sa komunikacijom ljekara koji se tamo nešto pitaju sa kćerkom preminulog pacijenta i nemam razumijevanja za odsustvo makar jedne blage riječi, saosjećanja, empatije, za čovjeka koji je u teškom stanju i njegovu uzdrmanu i na smrt isprepadanu porodicu. A uzdržaću se od kakvog jetkog komentara i s obzirom da sam tom smrću lično pogođen, jer je on bio otac najbolje drugarice moje najmlađe kćerke.

* * *

U razmaku od dvadesetak dana upokojene su dvije najvažnije ličnosti pravoslavlja na ovim prostorima, Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i Patrijarh srpski Irinej.

„Božija volja“, kažu vjernici.

„Trebalo ih je sačuvati od korone“, misle agnostici i ateisti.

* * *

Maša mi je iz Londona čestitala krsnu slavu. Kako vrijeme odmiče, sve teže podnosim sjećanje na one drage kojih više nema i sve lakše mi oko zaiskri...

„Danas je krsna slava Vujovića, Aranđelovdan. Vjerske praznike pamtim po porodičnim okupljanjima, po mirisima nekih jela koja više niko ne zna da napravi tako dobro kao moja baka Vjera, ali i po izvjesnoj tremi koju bih kao dijete osjetila kad bi došao red na čestitanja. Na primjer, nikad nisam bila sigurna kad se kaže 'Hristos se rodi' a kad 'Hristos voskrese'. Jedna od, nažalost malobrojnih, uspomena na mog dedu Pavla jeste kad mi je jednom takvom prilikom, vidjevši moju zbunjenost, rekao: 'Ti i ja ne moramo, mi možemo samo Srećan Božić', i tako smo nas dvoje i ostalim ukućanima čestitali. On me je, naime, učio nekim drugim izrekama i pokličima iz nekog drugog vremena. Bila sam njegova miljenica, Čakoruša, proleterka. I baš zato, iako možda nelogično, najviše ga se sjetim na ovaj dan, na praznik koji sam od njega naslijedila, kao i njegovu vjeru - u poštenje, obrazovanje, jednakost i slobodu.”

* * *

Da nešto pročitam mimo fejsbuka i raznoraznih sajtova, jedino me može natjerati prazna baterija na mobilnom telefonu. Samo tada ne buljim u telefon. Dok se baterija punila uzeo sam u ruke roman Radoslava Petkovića „Sudbina i komentari“ i više ga nisam ispuštao iz ruke.

Bez mobilnog telefona više ne idemo ni na ono mjesto gdje i „car ide pješke“.

* * *

Na HRT-u najviše volim da gledam kvizove „Potjera“ i „Tko želi biti milijunaš“. S tim da me Joško poluđe, a Tarik je jedan od najboljih TV voditelja u Jugoslaviji.

Dok gledam te kvizove i ćaskanje voditelja s učesnicima, često pomislim koliko smo mi odmakli od naše nekadašnje braće u nacionalnoj senzitivnosti. Njima su svi građani njihove države Hrvati, slično kao i Slovencima Slovenci. Mi uglavnom koristimo termin „građani Crne Gore“, kako bi se svi osjećali svoji na svome – i Crnogorci i Srbi i Bošnjaci i Muslimani i Albanci i Hrvati i Romi, itd.

I milo mi je što je tako.

* * *

Uvijek kad mi je jedna nogavica naopako izvrnuta, a želim da obučem pantalone, promašim i izvrnem naopako onu koja je „na lice“. Pa tek kad su obje naopako uspijem da ih uparim za oblačenje. Skoro nikad se ne dešava da pogodim iz prve, a šanse su pola-pola.

Da li sam upotrebio pravilne termine da objasnim ovu (ne)zgodu, ne znam...

* * *

U decembru prošle godine napisao sam na ovom blogu:

„Odavno od Nove godine jedino želim da ne bude lošija od stare. Ova, 2019, od koje se polako opraštamo, i na prvi pogled je djelovala nekako nepovezano. Naredna, 2020, izgleda monolitno, kao da će odnekud iz komunizma da bane.

Ali, niko ne zna kakva će, u stvari, biti…”

Ne vjerujem da se ikad jedna nova godina čekala sa više nade od 2021. godine.

( Milan Vujović )