Ima li Crna Gora vlast

Ustav i zakon nisu ništa drugo do ugovor između države i građanina. Ako ih građanin krši, za to je predviđena sankcija. Ako ih krši država, nestaje povjerenje građana i javna vlast gubi svoju svrhu i legitimitet.

U Crnoj Gori trenutno javne vlasti doslovno nema. Ona je sebe samoukinula u jednom procesu koji traje još od objave spiska građana u samoizolaciji u jeku najveće krize koja potresa svijet još od Drugog svjetskog rata, odluke koja nije samo očigledno neustavna u smislu da krši neki propis, već praktično predstavlja abdikaciju javne vlasti od njenih isključivih nadležnosti koje se ustavom prenose na nju i zbog kojih ona i postoji.

Kada svoja ovlašćenja prenese na privatna lica, javna vlast prestaje da to i bude, a javna vlast koja misli da bi njen posao trebalo da obavljaju privatna lica je neodgovornija od svake rulje, jer je njena isključivo dužnost da bude odgovorna ma sve i da niko drugi nije.

Od tog momenta se izgleda nije moglo nazad. Selektivna pravda je postala pravilo i postepeno razarala društvena tkivo. Nosioci vlasti su zaboravili na prirodu svoga posla i češće u javnost izlazili sa moralnim slovima, prijetnjama i kritikama nego sa odgovornim, promišljenim i dosljednim mjerama.

Građani su (konačno) pretpostavljeni kao neprijatelji, nakon svih etnonacionalnih grupacija, a država nije u stanju da se nosi da odgovornošću – jer ako su građani krivi, a država ih optužuje da jesu, zašto ih ne kazni? Građanin ima prava i obaveze koje propisuju Ustav i zakoni.

Savršeno je ustavno i zakonito i biti loš i nesavjestan čovjek. Međutim, funkcioner je taj koji mora da bezuslovno poštuje javne propise i da javnu funkciju nosi i obavlja na dostojan i uzoran način.

Funkcioner je i taj koji mora da poštuje sam duh propisa, a ne da nalazi načine da ih zaobiđe, kao što se to može običnom građaninu. Apel na svijest i savjest može služiti samo kao potpora za primjenu zakona, ne kao zamjena za legitimitet.

Vlasti su kršile Ustav, uznemiravale javnost, donosile odluke i mjere bez objašnjenja ili naslutivog planiranja ili analize, tolerisale kršenje tih mjera, sistemski ignorisale „nepodobne“ stručne sugestije, i sve vrijeme svaljivale odgovornost na neki apstraktan „narod“ i „mentalitet“ kao krivca za stanje stvari.

Može „narod“ i „mentalitet“ da bude najgori na svijetu, pa neka i bude i „olakšavajuća oklonost“ kada razmatramo učinke nosilaca javnih vlasti, ali i mandat i odluke i odgovornost primarno pripadaju tim nosiocima, i oni primarno i treba da budu pozvani na odgovornost

Nisu samo donosili loše odluke, već i razorili javno povjerenje i potkopali javne ustanove. Razlog za to je sada više nego očigledan – građane ne smatraju nosiocima suvereniteta koji su im predali specifična ovlašćenja i dužnosti, već sredstvo dolaska na vlast. Kada je vlast izgubljena, nestala je i ona instinktivna briga za građane.

Ono što nas drži iznad vode trenutno jesu upravo tragovi institucija građenih u jednom drugačijem sistemu koji, ma kakve mu kritike mogli uputiti iz sadašnje perspektive, ipak se pokazao učinkovitijim makar u garantovanju nekakvog javnog interesa i funcionisanja javnih ustanova.

Gdje niste mogli imati toliko jadnog funkcionera da pobjegne od svoje obaveze a ostane na funkciji, i gdje je odgovnorst prema sopstvenom narodu i zemlji postojala i onda kada nije bilo izborne demokratije.

Proizilazi da je dosadašnjim nosiocima javne vlasti, za obavljanje poslova za koje su se kandidovali, namjesto opšteg interesa, najveći stimulans i motivacija bio interes političke organizacije ili u konačnom lični interes.

Ta poražavajuća činjenica je najveći ožiljak na obrazu ove Republike i toga moraju biti naročito svjesni predstavnici nove vlasti. I da bi se uspješno ponijeli sa posljedicama takvog odnosa. I da bi povratili povjerenje u javne ustanove. I da bi postavili jedan novi obrazac za budućnost.

( Srdan Kosović )