Da sam ja Maradona

Čudna je naša potreba, a namjerno pišem potreba, da duboko osjećamo odlazak u vječnost ljudi sa kojima ne dijelimo geografsku, istorijsku, pa čak ni kulturnu povezanost.

Gledam od sinoć sebe i svoje vršnjake kako tugujemo za najvećim fudbalerom svih vremena, ali fudbalerom kog nismo mogli zapamtiti - bio sam isuviše mali da zapamtim prvenstvo 1990., tako da mi je prvo sjećanje na fudbal i Argentinu ono izbacivanje Maradone sa SP 1994. što tada nisam razumio. Suština je da većina nas nije uživo gledala ta fudbalska čuda a opet sada osjeća neku prazninu.

Najlakše bi bilo ovo otpisati kao prenemaganje, kao želju da uzdignemo sebe zahvaljujući stvarima u kojima nismo učestvovali - eto, mi smo veliki jer smo živjeli u isto vrijeme kao Dijego Armando i neki drugi velikani u različitim disciplinama.

Ne poričući potrebu svake generacije da se osjeća posebno na račun onih koji su nosili teret veličine u njoj, mislim da je nešto drugo u pitanju, nešto što će nam pomoći da shvatimo jedan dio prirode čovjeka. Naime, svako odrastanje je jedinstveno jer uprkos onome što nosimo genetski, naš odgoj zavisi od porodice, okruženja, ali i od stanja svijeta koje zateknemo - nijedna osoba ne može istinski da pojmi kakav je svijet bio nekad, tako da svako od nas, naročito dok smo djeca, shvata da je svijet kakav zatekne jedna nužnost, jedna “normalnost”, čak i ako odrasta u periodima gladi, rata, pandemije virusa.

Neke od ovih “normalnosti” dijelimo sa generacijama koje su nam prethodile, neke dijelimo sa čitavim ljudskim rodom, a neke su samo naše. I tako, dok smo sa svim ljudima dijelili zakon gravitacije, a sa stotinama generacija kulturnu baštinu kao što su Piramide ili Kineski zid, Maradona je bio samo naš. Kao što je normalnost svijeta da postoji Partenon (i da ukradeni djelovi treba da se vrate), kao što znam da svaka akcija izaziva jednaku povratnu reakciju tako sam znao da postoji Maradona, najbolji fudbaler na svijetu. Zato, koliko god citirali brojke, dijelili snimke fantastičnih fudbalskih poteza suština tuge je u nama, jer odlaskom velikana gubimo jedan dio sebe - sjutra će tu biti i zakoni fizike i spomenici kulture, ali Maradone neće biti.

Sličan vid tuge osjećamo kada nas napuste velikani umjetnosti, nauke, politike koji su nas zadužili ali tu postoji određena razlika - umjetnici stvaraju i mi uživamo u njihovim djelima nakon što budu završena, te je nevažno da li su stvorena prije par dana ili par decenija, u njih zaranjamo “post festum” dok se veliki momenti sporta dešavaju u realnom vremenu i jedino tada zaista vrijede - film je podjednako vrijedan na premijeri i na pedesetogodišnjici prikazivanja, sportski potez istinski vrijedi samo u tom momentu i uživanje u njemu je neponovljivo.

Uostalom Maradona je najbolji dokaz za to - nije osvojio najviše prvenstava, nije dao najviše golova, a opet ga dobar dio sportskog svijeta smatra navjećim fudbalerom ikada, zbog magije tih momenata. Fudbal i volimo zbog takvih kao što je on, jer koliko god veliki ili mali bili, uvijek je to borba 11 na 11, i uvijek mali ima šansu da jednim čudesnim momentom izbaci velikog. Tako su u istoj utakmici pali i najljepši i najozloglašeniji gol svjetskih prvenstava - onaj u kom je Dijego predriblao cijelu reprezentaciju Engleske dok je komentator plakao i vikao “hvala ti Bože na Dijegu i ovim suzama” ali i onaj u kom je “Božija ruka” donijela prolaz dalje Argentincima.

Svega četiri godine nakon što je Margaret Tačer poslala svoju armadu na Malvine smatrajući da su ostrva britanska iako su udaljena skoro 13 000 kilometara od “matice” a deset puta manje od Argentine, jedan neregularni gol je poetski ispravio vojnu nepravdu imperijalizma i ostao možda najveći pečat Dijega Armanda. To je snaga fudbala.

Ključna tuga je u neponovljivosti - nikad više neće biti igrača kao Maradone, njihovo vrijeme je prošlo. Disciplina Kristijana Ronalda koji i sa 35 godina djeluje fizički spremno kao dvadesetogodišnjak nam kazuje da je fudbal, kao i sav sport uostalom, postala jedna mašinerija u kom nema mjesta za bilo šta sem za žestoki trening.

Usput, pretvaranje sporta u jednu od najvećih finansijskih mašinerija čini da su prozivke da je “FIFA mafija” stvar prošlosti a ona Džordanova da “i Republikanci kupuju patike” stvar sadašnjosti.

I možda tako treba da bude, sport treba da bude mjesto za najveće atlete, koji taj atleticizam i talenat treba da naplate što bolje mogu za taj kratki period koliko im traju karijere, ali mi imamo pravo da tugujemo što više neće biti onih koji će na fudbalskom igralištu pobjeđivati imperijalizam, van njega živjeti punim plućima i činiti žestoke greške pokazujuću nam svoju ljudskost - u dokumentarcu koji je o Maradoni snimio Emir Kusturica fudbaler sa iskrenom sjetom pokazuje koliko ga je droga uništila i natjerala da propusti stvarno najljepše momente u svom životu (rođendane i odrastanje svoje djece). Takvih autentičnih sportista vjerovatno više neće biti i tu se zaokružuje naša tuga - ne samo da odlazak Maradone znači nestanak jednog malog dijela svijeta na koji smo navikli i koji je bio naš, već taj odlazak neće nikad biti nadoknađen, nikad se neće pojaviti još jedan takav.

Svijet je tako od sinoć krenuo dalje, kao što je to činio kroz cijelu istoriju, a na nama, naročito onima koji smo oprezniji i proračunatiji prirodom je ostalo da pjevamo pjesmu Život je tombola (La vida tombola) grupe Manu Chao koja počinje

Da sam ja Maradona

Radio bih isto što i on

Da sam ja Maradona

Ispred svakog gola

Da sam ja Maradona

Nikad ne bih griješio ...

( Stefan Đukić )