Uvođenje lustracionih propisa: Da se zaštita demokratije ne pretvori u suprotnost

Ukoliko nova vlast uvede lustracione propise, potrebna je detaljna i pažljiva procjena političkog konteksta, kako bi se analizirale političke prilike kao nužnosti za uvođenje lustracije, kazao je advokat Siniša Gazivoda u razgovoru za „Vijesti“.

On je objasnio da se analiza treba odnositi na uklapanje političkog konteksta u evropske pravne standarde i da se u skaldu sa tim treba sprovoditi lustracija.

„Nužno je da se ne pređe tanka granica između borbe za demokratiju i ugrožavanja demokratskih standarda“, rekao je Gazovoda.

Donošenje Zakona o lustraciji i otvaranju tajnih dosijea predložile su partije koje sada čine koalicionu vlast, a zalagale su se za to godinama unazada i kroz predizborne kampanje.

Usvajanje Zakona o lustraciji se nalazi i u Sporazumu o prioritetima nove vlade kojeg je Građanski pokret URA predložila nosiocima druge dvije pobjedinčke liste Zdravku Krivokapiću (Koalicija za budućnost Crne Gore) i Aleksi Bečiću (Demokrate). Za donošenje ovog zakon, osim URA-e dugo se zalagao i Pokret za promjene.

Gazivoda je istakao da spovođenje lustracionih propisa je naročito kompleksan proces i zavisi od velikog broja konkretnih okolnosti koje se posebno procjenjuju za svaku zemlju, zbog čega postoji rizik da se naiđe na rezervisanu reakciju sa evropskih adresa.

„Iako je Venecijanska komisija vrlo rezervisana prema lustracionim mjerama koje se primjenjuju na postkomunistički period, treba naglasiti da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Ždanoka protiv Letonije zaključio da primjena lustracionih mjera zbog radnji učinjenih poslije pada komunizma nije bila suprotna evropskim standardima. U tom slučaju naročito je bio uzet u obzir politički i istorijski kontekst Letonije“, kazao je Gazivoda.

On je naveo primjer Venecijanske komisije koja je u jednom od mišljenja iznijela da uvođenje lustracionih mjera nakon proteka značajnog vremena od kada je započeo proces demokratizacije u nekoj zemlji stvara rizik u pogledu postojanja sumnje koji su zapravo ciljevi lustracije.

„Naglašava se da zaštita demokratije, koja je legitiman cilj za sprovođenje lustracije, ne smije da se pretvori u svoju suprotnost. Venecijanska komisija izjasnila se i o primijeni lustracionih mjera na postupanje pojedinaca u periodu nakon okončanja komunističkih totalitarnih režima. Oni smatraju da sistemi u kojima je započet proces demokratizacije treba da “brane” demokratiju kroz demokratsko funkcionisanje institucija. Takođe, Komisija je istakla i da u ovom pogledu treba uzeti u obzir i kada je konkretna zemlja postala članica Savjeta Evrope, odnosno, od kad Savjet Evrope nadzire demokratske procese i ispunjavanje standarda u toj zemlji“, rekao je Gazivoda.

Istakao je i primjere o izjašnjavanju Savjeta Evrope o takozvanim lustracionim propisima kroz donošenje dvije značajne rezolucije Skupštine Savjeta Evrope.

„Jedna od njih, donijeta 1996. godine, upućuje i na Vodič koji obezbjeđuje da lustracioni propisi i slične upravne mjere budu u skladu sa zahtjevima države zasnovane na vladavini prava. O ovom pitanju u više navrata izjašnjavala se i Venecijanska komisija, dajući komentare na predloge lustracionih zakona. Jedan od strandarda koji se zahtijeva u lustracionim propisima je da krivica mora biti dokazana u svakom pojedinačnom slučaju. Mora biti ispoštovano pravo na odbranu, pretpostavka nevinosti i pravo na žalbu sudu. Lustracija mora biti vremenski ograničena kako u pogledu perioda u kojem se postupanje pojedinca ispituje, tako i u pogledu trajanja posljedica lustracije“, kazao je Gazivoda.

Lustracija kao politički revanšizam u Albaniji

Upravo zbog neusklađivanja lustracionih propisasa sa međunarodnim standardima, kritikovana je Albanija koja je Zakon o lustraciji donijela krajem 2008. godine. Kritike su stizale iz Savjeta evrope, OEBS-a i ambasade SAD u Tirani.

Zakonom je bilo predviđeno da se iz državne i sudske administracije odstrane nekadašnji saradnici tajne službe Sigurimi. Međutim, opozicija je smatrala da to predstavlja pokušaj vlasti da se obračuna sa tužiocima i sudijama koji istražuju slučajeve vezane za korupciju.

Tada su kritičari smatrali da se vlada Saljija Beriše oštro se obrušila na političke protivnike nakon otkrivanja korupcionaške afere vezane za izgradnju auto-puta od Drača do Kosova, na koji je potrošen dobar dio budžeta te države.

Državni tužilac Ina Rama je pokrenula i istragu o umiješanosti ministra spoljnih poslova Ljujzima Baše u ovaj skandal, jer se ovaj Berišin proteže u vreme sklapanja ugovora o gradnji puta, koji je u Albaniji nazvan “faraonskim projetom” i “političkom zaostavštinom” premijera, nalazio na čelu odbora za kapitalne investicije.

Beriša je, međutim, stao na stranu svog ministra tražeći smjenu tužioca, koja je na tom mjestu ostala isključivo zbog insistiranja Amerikanaca.

Zakon o lustraciji u Albaniji je poništio i proglasio ga neustavnim Ustavni sud ove države.

Sprovođenje lustracije i obećanje o tome je ostalo neispunjeno.

One su bile djelimične i nedosljedne, a lustracija je uglavnom bila političko pitanje tokom čitavog postkomunizma.

”Najmrtviji“ od svih živih zakona u Srbiji

Zakon o lustraciji u Srbiji donesen je po hitnom postupku 2003. godine sa rokom važenja od 10 godina, ali nije primijenjen.

Mnogi pravnici i analitičari mišljenja su da se zakon o lustraciji nikada neće donijeti, niti zaživjeti u Crnoj Gori.

Profesor prava Vladimir Vodinelić i jedan od auora Zakona o lustraciji u Srbiji na dan isteka lustracije u ovoj državi za Dojče vele je kazao da je to bio „najmrtviji“ od svih živih zakona, jer nije dobio ni trenutka priliku da bude primijenjen.

„Nije to uobičajena pojava, jer zakoni se ne donose da ne bi bili primijenjeni. Ali, ovaj je očigledno bio rezultat političkog kompromisa. Može se reći da je bio grešno začet pa nije ni čudo što je potom ovako i završio“, smatra Vodinelić.

Nikada nije do kraja bila formirana ni Komisija za lustraciju pri Skupštini Srbije, koja je trebalo da utvrđuje da li su nekadašnji nosioci javnih funkcija učestvovali u kršenju ljudskih prava.

Lustrirani opozicionari u S. Makedoniji

Prvi zakon koji obuhvata ovaj proces u Sjevernoj Makedoniji donesen je 2008. godine uz dopune i promjene 2009. i 2011. godine, kako bi bi kasnije u 2012. donesen potpuno novi zakon, prenio je Bilten.org.

Prva žrtva lustracije u Sjevernoj Makedoniji je 2011. godine bio Trendafil Ivanovski, prvi predsjednik Ustavnog suda.

Sljedeće lustrirane osobe između ostalih bili su direktor Fondacije Otvoreno društvo Makedonije Vladimir Milčin, bivši ministar kulture Đuner Ismail, profesor na Pravnom fakultetu u Skoplju i bivši ministar spoljnih i unustrašnjih poslova Ljubomir Frčkovski, bivši ministar unutrašnjih poslova Tomislav Čokrevski, bivši ministar pravde i ambasador Đorđi Spasov, pisac, scenarista i slikar Slavko Janevski koji je preminuo 2000. godine i još tri člana Makedonske akademije nauke i umjetnosti.

Svi pomenuti bivši ministri su bili članovi vlade tada opozicionog Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM) u periodu 1994-1998. godine, dok nijedan funkcioner iz vladajuće stranke VMRO-DPMNE nije lustriran.

Još jedan dokaz za politički motivisanu lustraciju je činjenica da je lustracija koja je izvršena nad bivšim funkcionerima iz Ministarstva unutrašnjih poslova iz peroda 1978-1998. godine preskače preminulog ministra Jordana Mijalkova 1991-1992. godine, koji je otac tada aktuelnog direktora Uprave za bezbjednost i kontraobavještavanje Saše Mijalkova.

Opsežna lustracija u Poljskoj

Tokom 2007. godine kada je stupio Zakon o lustraciji u Poljskoj u redu se našlo stotine hiljada Poljaka rođenih prije 1972. godine koji su se bavili javnim poslovima.

Oni su morali u pisanoj formi da dokažu da u periodu od 1944. do 1990. nisu sarađivali sa tajnom policijom komunističkog režima.

Prema ovom zakonu čijim usvajanjem su ispunili obećanje konzervativna stranka Pravo i pravda, odnosno blizanci Leh i Jaroslav Kačinjski, tada aktuelni predsjednik i premijer Poljske, svi javni radnici, ne samo političari već i svi zaposleni u pravosuđu, bankarski službenici, članovi upravnih odbora, istraživači u društvenim naukama, novinari, akademici, profesori, direktori firmi, morali su da daju izjave da li su bili saradnici, nesvjesni ili dobrovoljni pomagači tajne policije.

Izjave su bile upućene Nacionalnom institutu za pamćenje, gdje se nalaze milioni dokumenata i dosijea tajnih službi.

Tada je zakonom bilo propisano da najstrože budu kažnjeni ljudi sa lažnim iskazom, ili odbijanje da se dâ izjava, predviđena je čak desetogodišnja zabrana bavljenja profesijom.

( Alisa Hajdarpašić )