Možda su u šumi

Od kako su se suverenisti povukli u šumu, vijesti iz vrhovnog štaba čuju se sve rjeđe. Između protokolarnih prijema za ambasadore i dječije delegacije, vrhovni komandant se gotovo ne oglašava. Ne obilazi ljekare i gradilišta, niti mari za biznismene i poštene domaćine. Čak su mu i saborci, pokisli nakon avgustovskog osvježenja, počeli da gube sliku nakon što su odavno ostali bez tona. Iako premijer i poneki ministar u oproštajnoj mini-turneji obiđu obožavaoce, Vladin Tweeter više ne cvrkuće kao nekad. Bez slatkih obećanja o razvojnim projektima, utihnuo je kao nalog online ljubavnika uhvaćenih u prevari. Postizborna jeza struji državnom upravom, dok pobjedničke snage mjerkaju ministarstva.

Skriveni u stoljetnim šumama, koje su do juče ustupali koncesionarima, suverenisti analiziraju uzroke avgustovske nepogode. Prekaljena pješadija čeka štab da se oglasi, ali je vrhovnom komandantu telefon podešen na silent. Ne javlja se Aleksandru Utješitelju i izbjegava ambasadore koji od oslobodalica već primaju bukete i šeruju zajedničke slike. Nema više ni drugarskih kritika zapadnim partnerima jer zarobljenu državu liječe teokratijom. Niko više ne moli ni regionalne kamarade da pišu pisma koja bi Dritanu trebala da razbistre glavu od mirisa tamjana. Ne traže se više ni petokolonaši zbog kojih se suverenisti i manjine okupljaju po šumama umjesto u vladi. Neubičajeno za postizborno doba godine, u vrhovnom štabu planira se januarsko okupljanje trupa i ofanziva na izgubljene gradove i sela.

Tu bi ofanzivu mogao voditi podmlađeni kadar i poneki izbijani komesar spreman na još jedan juriš. Ostalima se smješi ilegala ili prijevremena penzija. Silazak među narod, bez utješnih fotelja u upravnim odborima ili bar službenog vozila. Da čekaju kada će im se imena pojaviti na dijagramima od kojih je Svetozar onomad morao na liječenje u Beograd, a Filip u počasne predsjednike. A potencijalni ilegalci su svi oni koji siguran glas više ne mogu donijeti ni iz uže familije. Svi oni umorni prvoborci koji su uspjeli da prežive marš od rata za mir do suverenista, ali su im koljena zaklecala pred mantijama.

Prije januarskog postrojavanja u vrhovnom štabu će se procjenjivati imunitet drugova i kumova bolesnih od decenijske zavisnosti zavlačenja ruke u državnu kasu. Mjeriće se politička snaga partijskih komesara i referendumskih heroja navučenih na tendere i privatno-javna partnerstva. Zdravije tkivo će vratiti među borce, a poročnije poslati na liječenje u tužilaštvo. Kasnije će Katniću na istinu slati i one koji, bez konsultacija sa štabom, požele da liječe zavisnost „svjedok-saradnik“ metodom. Cetinjski Tajnovidac će ih stavljati u pregovaračka poglavlja, presovane kao rijetke biljke u herbarijumu. Da ih tamo strani partneri pronađu kada otvore 23. i 24. poglavlje. Dok im u mreže ne gurnu krupne ribe, tužioci će po medijima sparingovati sa policijom. Da se, zlu ne trebalo, preporuče oslobodiocima i evropskim prijateljima.

Ali, samo naivan vjeruje da su se suverenisti predali, iako se iz šume više ne čuju ministarski twittovi a kumovi spremaju za tužilačke tretmane. Iako umorni od uništavanja papira i tjeranja ambasadora, nijesu ministri prvoborci još položili oružje. Samo se u skladu sa direktivama štaba spremaju za prezimljavanje. Jer nakon izbornih ofanziva u kojima su protivnicima cijepali stranke i tražili oružje po jezerima, došlo je vrijeme za gerilsko ratovanje. Vrijeme koje traži samo one sa jakim želucem. Vrijeme gradonačelnika-komesara kadrih da pišu nove partijske programe. Mladih poslanika-bombaša spremnih da se, sa komandantovim imenom na usnama, zalijeću saopštenjima na neprijateljska uporišta. Teška vremena traže i stare lavove koji iz Vlade ćutke odlaze u gradove kojima tajkuni-vjernici uveliko spremaju martovsku ofanzivu. Postapokaliptično doba koje zahtijeva majstore u zaturanju dopisa i saplitanju novih ministara. Heroje koji čuvaju kabinete dok se ministarski zbjegovi povlače pred ekspertima.

U novim vremenima vrhovni štab više neće imati milosti prema uhljebima navučenim na dojč i slane palačinke. Preživjeće samo odani vojnici, spremni da prođu ubrzanu obuku za članove administrativnog pokreta otpora. Službenici koji će po dubini braniti šaltere i mjesta u kancelariji, ljetos teško zarađena glasovima šire porodice. Oni neće dizati ustanke protiv nove vlasti, iako će im ispod odijela kupljenih na rate i dalje kucati suverenističko srce. Kao i u svakom pokretu otpora, klimaće glavama pred bogougodinim ministrima dok im iza leđa budu spremali diverzantske akcije. Živjeće novo vrijeme u kojem su posljednja linija odbrane suverenista arhivari i sekretarice koji ne mare za svetinje. Ćate iz prenatrpanih kancelarija spremne da drugovima pošalju povjerljiva dokumenta, dok im nove kolege razmjenjuju recepte i prepričavaju serije. Bezimeni heroji koji neće odati drugove ni kada im disciplinske komisije budu mahale otkazima. Smrtnici spremni da žrtvuju službeničke karijere da bi neki Prle i Tihi državne administracije mogli unositi nemir među pobjednike obnevidjele od svađa zbog ratnog plijena.

A kada oslobodioci i zvanično istaknu pobjedničku zastavu na lijevoj obali Morače, dojučerašnji ministri, direktori i generalni sekretari će u šumu ili u parlament. Da tamo čekaju nove partijske programe i strategije sveznajućeg komandanta. Neki će odlazak u penziju ili tužilaštvo odlagati medijskim pozivima najvećem sinu da vodi suvereniste u nove pobjede. Drugi će se tiho povlačiti, svjesni da je vrijeme pobjeda odavno prošlo. Shvatiće to i komandant kada u januaru postroji vrhovni štab u novom sastavu. Samo što to nikom neće priznati prije 2023. kada i sam ode u penziju.

( Samir Kajošević )