Djeca i etika

Nedavno saznanje da novčanik koji ste izgubili u Japanu imate šansi da dobijete nazad u čitavih 90 odsto slučajeva, dok u Velikoj Britaniji ta vjerovatnoća iznosi svega 25 procenata, bilo je prilično šokantno. Iako se do ovog saznanja došlo preko jedne britanske dokumentarne emisije o djeci iz 2019. godine, snimljene za široku televizijsku publiku, iza nje stoje dvojica istraživača, ljekari Chris i Sand Van Tulleken, pa sve što je u njoj rečeno pretpostavljamo ima neku naučnu težinu. Kako se došlo do gore navedenih procenata u ovoj se emisiji ne kaže, ali je za gledaoca ipak ostaje iznenađujuće da je razlika u etičnosti, hajde da se tako izrazimo, između ova dva razvijena društva tako velika. O čemu je, zapravo, riječ?

Riječ je o tome da su u slučaju japanske djece već od vrtića, dakle, od ranog uzrasta, etika i moral uključeni kao neka vrsta obaveznog predmeta. Ko stoji iza svega, pogotovo ko provodi ovaj predmet u praksu, ne saznajemo mnogo u ovoj emisiji. Ali zato neka druga istraživanja ukazuju na to šta japanski vaspitni model čini tako visoko etičnim. Prije svega to što je taj društveni model oslonjen na vrlo jak odnos povjerenja između majke i djeteta od najranijeg stadija. Ovo povjerenje se kasnije prenosi na odnos djeteta i društva. Kao vrijednost japanskog vaspitnog modela ističe se i primjena dijaloga kao vrlo važnog vaspitnog metoda.

Svojevrsnom hermeneutikom dijete se dovodi do saznanja šta je dobro a šta pogrešno, umjesto da bude kažnjavano i pod presijom. U ovakvom miljeu, u kom su majke usmjerene da vrlo fokusirano njeguju emotivni odnos sa svojom djecom, u malim Japancima se razvija naglašena empatija i uvažavanje osjećaja drugoga. Na takvu osnovu nadovezuje se aktivnost predškolskih i školskih institucija, koje već samim tim imaju solidne šanse da od djece izgrade ličnosti s visokom etičnošću.

Pa ipak, ovako velika procentualna razlika u slučaju mogućeg povraćaja izgubljenog novčanika kada su u pitanju dva razvijena društva, navodi na još neka razmišljanja. Prije svega na razmišljanje kako je moguće da jedno društvo građeno na protestantskim normama, a englesko društvo to jeste, nije više u stanju da te vrijednosti transparentnije istakne kao društveno relevantne. Naravno, ne više kao isključivo religiozne vrijednosti, nego prije svega kao civilizacijske i humane.

Kritičari anglosaksonskog vaspitnog modela upiru prst na pretjeranu opuštenost i nekonsekventnost današnjih engleskih roditelja, koji su u poređenju s francuskim roditeljima, na primjer, mnogo opušteniji i daleko od toga da djecu disciplinuju i insistiraju na usvajanju moralnih normi. Čak ni usvajanje finih manira u njihovom ponašanju ne ide lako. Navode se brojni primjeri da roditelji u Britaniji idu tako daleko u popuštanju djeci da je često nemoguće voditi dijalog za stolom kad im kao gosti dođete u posjetu. Kod Francuza, kod kojih su lijepi maniri u običnim životnim situacijama zadržali vrijednost, ovakava opuštenost izaziva nevjericu i zgražanje.

Naravno, nije na odmet podsjetiti da današnje britansko društvo nije tako koherentno kao što je bilo nekada i da su migracije prošarale raniju etničku osnovu, što je opet imalo za posljedicu i labavljenje strogoće u tradicionalnom puritanskom vaspitanju.

Negdje između engleskog i francuskog modela, nalazi se skandinavski vaspitni model koji pokušava da u vaspitanje inkorporira tzv. meke vrijednosti poput empatije i razumijevanja drugoga, te tretiranje djece kao ravnopravnih subjekata, uz ogradu da sve nije dopušteno i da je granica između prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja jasno povučena. Ali ono što je tipično za skandinavski model jeste da se eskalacija sukoba izbjegava. Roditelji ne koriste moć koju kao odrasli imaju već per definition da nametnu djeci kako će se ponašati, nego strpljivo i s puno razumijevanja pokušavaju razumjeti dječje postupke i slijediti njihove intencije.

Teško je reći da li ovakav stav podiže etičnost kod djece, kao i da li se vjerovatnoća da ćete povratiti izgubljeni novčanik u nekoj od zemalja Skandinavije približava japanskom uzoru, ali je uvjerenje da kazne i zatvor ne popravljaju ličnost prestupnika više nego rasprostranjeno u ovom dijelu svijeta. Takvo shvatanje je sasvim sigurno proizašlo iz vaspitnog modela u kome spomenute meke vrijednosti kotiraju vrlo visoko, i gdje se, kao uostalom i u japanskom slučaju, bazično povjerenje između roditelja i djece prenijelo na odnose u društvu, pojačavajući vjeru u njegove institucije.

Kakvo je stanje u ovoj oblasti u drugim evropskim zemljama, posebno u onima koje su prošle kroz fazu komunizma/socijalizma, poput recimo zemalja bivše Jugoslavije, teško je reči. Nestanak kategorije koju smo u periodu od pola vijeka poznavali kao socijalistički moral kome je obrazovni ideal bio čovjek koji stavlja zajedničke i društvene ciljeve ispred pojedinačnih i ličnih, u svakom slučaju otvorio je veliku prazninu. Kako su društveni subjekti koji su ispunili tu prazninu obavili taj zadatak do sada, u ove tri decenije tranzicije, ostaje da se preispita i da konačna ocjena. Nadati je se samo da su svi involvirani subjekti poput porodice, države, crkve, te brojnih vladinih i nevladinih organizacija, shvatili koliko je zadatak oblikovanja jednog društva na solidnim etičkim principima ozbiljan i složen zadatak. Zadatak u kome i sami moraju mnogo toga da uče i rade na sebi.

( Ljiljana Bulajić )