Tršćanski mrzovoljni šarm

Ostalim gostima nevidljivi, iza mene igraju tablić Džejms Džojs, Franc Kafka i Rajner Marija Rilke. Na trenutak pomislim da im se pridružim. Uz malo napora mogao bih da ih čujem. Kafka bi Džojsu rekao ono što je i rekao svom najboljem prijatelju Maksu Brodu, kada ga je ovaj pitao da li ima nade: "Obilje nade. Beskonačno puno, samo ne za nas". Džojs bi promrmljao da je istorija noćna mora iz koje pokušava da se probudi. A Rilke bi na to: “Svaki anđeo je strašan”.

Ispijam svoju kafu u Trstu i zamišljam ovaj skup književnih heruvima u Kafeu ogledala koji je 1839. otvorio grčki gazda. Ako je igdje bio moguć taj susret, onda je to bilo baš ovdje, gdje su u prvim decenijama prošlog vijeka zalazili ljudi čija imena će poslije studenti književnosti izgovarati sa strahopoštovanjem.

Irac Džejms Džojs je živio u Trstu, njegov brat je tu čak i umro. U tom gradu je napisao roman koji će postati neka vrsta biblije modernizma - Uliks. A Rilke je svoje Devinske elegije, pisao u dvorcu grofova od Duina. Nalazi na svega nekoliko kilometara od Trsta. Slovenci, koji su prije Drugog svjetskog rata u mjestu činili većinu, zvali su ga Devin, a na njemačkom, jeziku Habsburške krune, kojoj je Trst pripadao više od pet vjekova, bio je to Tibajn. A Kafka? Kada se zaposlio u moćnom osigurvajućem društvu Generali on je želio da ga rasporede u centralu u Trstu. Dobio je filijalu u Pragu. Ali je dolazio u ovaj grad. Sva trojica su svojevremno zalazila u kafe na glavnom trgu. Ali tog lijepog zimskog dana godine 2001. oni razgovaraju samo u mojim mislima.

Trostruke farmerke

Dobra je to prilika bila da se tu, usred Trsta, uz kafu koja je zaista bila izvrsna, pokušam sjetiti mog ličnog Trsta. I onda mi pred unutrašnje oko iskrsne ljeto 1984. Dospio sam u Vrsar jer je moja djevojka studirala turizam i znala kako da nađe odlične ponude. Vrsar je tada bilo pospano istarsko mjesto poznato po nudističkoj plaži i jednom odličnom hotelu.

Djevojka je njegovala strast prema tršćanskim krpicama. Kao i pola Jugoslavije, ona je svake godine odlazila do “našeg Trsta” da pazari odjevne predmete koji će izazivati zavidne poglede djevojaka i radoznale poglede njihovih momaka. Suknjice od džinsa, farmerice koje su po kroju već bile drukčije od onih koje su šverceri prodavali po jugoslovenskim pijacama, majice sa atraktivnim, nerazumljivim izrazima. I još mnogo toga.

Prema procjenama, u Trst je svake subote dolazilo do 100.000 Jugoslovena, radnim danima bilo ih je 25.000. Osim odjeće, kući su vukli kafu, šećer, ulje, sve što su mogli da nađu jeftinije. Posebno su bili cijenjeni mršave devojke i momci, oni koji su mogli da obuku po troje farmerki. Jugoslovenski carinici su bili mali bogovi. Nekada puste ljude bez riječi. Nekada ih maltretiraju. Ponekad ispruže ruku. Ali bujicu ljudi nisu mogli do kraja pregledati.

Jakna iz Trsta

Zato nisam bio začuđen kada je predložila da napravimo jednodnevni izlet do Trsta. Imao sam mali problem - pasoš su mi zadržali u vojnom odsijeku. Tada su studenti u Jugoslovensku narodnu armiju išli po sistemu 12 plus 3. Poslije gimnazije moraš odmah da odslužiš 12 mjeseci, a kada završiš fakultet ideš još tri mjeseca u kasarnu. Dok ne odslužiš ta tri mjeseca - nisi se odužio otadžbini. A ko se nije odužio - ne može u inostranstvo, da ga “truli kapitalizam” slučajno ne zavede, pa da se ne vrati i tako ostane državi dužan tri mjeseca glupiranja po vojnim poligonima.

Moja djevojka je sama otišla do Trsta, a ja sam tužan mahao za autobusom. Naveče sam je dočekao kao da je došla sa duge planete. Donijela je punu torbu. U njoj je bila i jakna za mene. Ruska kragna, kopčanje na stranu kao kod vojnika konfederacije. To će mi ostati najdraža jakna u životu. Odlučio sam da se i ja domognem tog Trsta čim se dokopam pasoša.

Ali Jugoslaviji, zemlji čiju je omladinu oblačio Trst, vrijeme je isticalo. Devedesete su me katapultirale u Njemačku, Trst se udaljio od mog života kao nedosanjani san. Sve do tog predbožićnog, divnog zimskog dana, u novom milenijumu, kada sam iz Opatije stigao u grad.

Usrana idila

Sjećam se da je u autobusu neki otac tješio sedmogodišnjeg dječaka koji se grčio do njega držeći se za stomak. Upravo smo bili na ničijoj zemlji između Slovenije i Hrvatske. Zamolili smo vozača da stane. On je rekao - pa da odem pravo u zatvor. Uskoro se autobusom proširio vonj ljudskih fekalija. Nisam tako zamišljao svoj prvi susret sa Trstom: dolje vidim Tršćanski zaliv i zlatastu površinu Jadrana. Vedro je. Grad u koji se serpentinama spuštamo, nalegao je bezbrojnim građevinama na padine i litice, sav okrenut prema vodi. A smrad izazvan neljudskom strogošću ljudskih granica štipa nozdrve.

U tom sam se trenutku zapitao kako li je grad izgledao Hercegovcima, Ličanima i ostalim jugoslovenskim partizanima koji su se 1945. sa okolnih čuka spuštali u grad pod snažnom njemačkom vatrom. A kako tek pripadnicima kvislinškog Srpskog dobrovoljačkog korpusa koji su se u gradu borili rame uz rame sa pripadnicima Vermahta i SS-a?

Šta li su mogli da misle gorštački partizani kada su paradirali tršćanskim glavnim trgom, a šta kada su pod pritiskom zapadnih saveznika napustili grad? Nisu li se sjetili svih onih drugova koji su poginuli za grad koji nikada neće biti “naš” kako su sugerisale tadašnje parole.

U Trstu sam ostao do sumraka. Muvao sam se po kafeima na kanalu Grande, pojeo picu, popio grapu i onda se vratio na željezničku stanicu - Onu istu na koju su od 1915. sa voza posljednji put silazili austrougarski vojnici, Austrijanci, ali i Česi, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, da bi u “Bijelom ratu” sa Italijom ostavili kosti po alpskim kotama.

Pod sjenkom tvojih krila

Petnaestak godina kasnije opet sam došao u grad. Istim putem preko Istre i Slovenije do Trsta, nešto boljim autobusom. Ovaj put veličanstveni pogled na Tršćanski zaliv nije ometala nikakva olfaktorna diverzija. Bilo je ljeto.

U gradu sam opet na obali, sa glavanim trgom i njegovim klasicističkim građevinama iza mene. Posmatram "Djevojke iz Trsta”, skulpture na ogradi mola prema moru. One od 2004. godine, kada je grad proslavio 50 godina pripajanja Italiji, šiju italijansku zastavu. Iza mene je Fontana četiri kontinenta. Kafe ogledala je, čitao sam, neko vrijeme bio zatvoren, pa je opet otvoren. Zastajem na vratima. Ona trojica kartaroša nisu na svom mjestu. Idem dalje. Tamo desno naići ću na Teatro Verdi, pa na Grčku pravoslavnu crkvu. Otići ću, naravno do Crkve svetog Spiridona. Priča o doseljavanju Srba u Trst zaslužuje nekoliko napomena. U prvoj polovini XVIII vijeka dolazili su bogati trgovci ili porodice sa starim plemićkim imenima, iz Herceg Novog, Dubrovnika, Sarajeva, Hercegovine. Udruženi sa Grcima izborili su 1748. pravo da izgrade crkvu. Potom je nekoliko decenija trajao spor sa braćom Grcima oko toga čija je crkva. Sve dok Grci nisu izgradili svoju. A Srbi su srušili staru crkvu i 1869. podigli velelepno zdanje - Crkvu svetog Spiridona. Trst sada u strogom centru ima dvije pravoslavne crkve. Od nekadašnje bogate zajednice ostalo je malo. U orlovskom grbu tih ljudi koji su u austrougarskoj carskoj luci podigli svoj hram stajao je i njihov moto - "Sub umbra alarum tuarum" - Pod sjenkom tvojih krila.

Vodič Umberto Saba

Ne mogu cijeli dan da ostanem u toj sjenci. Idem dalje. Potapšaću usput kip Džojsa po ramenu i reći mu u sebi da je istorija zaista košmar, ali nikako da se probudimo. Doći ću u iskušenje da novi Trst označim kao neljubazni, šminkerski grad sa naduvanim cijenama i fensi navikama. Zaista dobru picu sa prihvatljivom cijenom dobićete na jugu Italije. Tamo možete naći i fine krpice po dobroj cijeni. Trst kakvim ga pamte Jugosloveni postoji u tragovima u Kataniji ili Palermu. Ovdje ga više nema. Slavna prošlost je zamrznuta u habzburškoj arhitekturi, u okolnim dvorcima. Ali to nije više onaj grad u kojem svi govore više jezika, lokalni italijanski dijalekt, slovenački, njemački, grčki, srpski, hrvatski. Te jezike sada govore gastarbajteri.

Odlazeći iz grada prisjećam se svog studentskog sobička u Sarajevu. Na krilu mi je bila antologija italijanskog pjesništva. Čovjek koji je je rođen u Trstu, Umberto Saba, zapisao je u pjesmi Trst i sljedeće stihove:

Trst ima mrzovoljni/ šarm. Ako hoćeš/ on je kao uličar, zao i nezasit/ sa plavim očima i rukama odveć velikim/ da bi poklonile cveće:/ kao ljubav/ sa ljubomorom.

Umberto Saba je tako vidio svoj Trst u prvoj polovini prošlog vijeka. To je bio prvi Trst koji sam ja - čitajući italijansku poeziju - na neki način upoznao. Docnije, kada sam bivao u stvarnom gradu razumio sam da je pjesnik već našao riječi za ono što stranac osjeća u susretu sa njegovim gradom.

Da, to je mješavina mrzovolje i ljupkosti, pomislim, dok zaliv, uokviren prozorom autobusa, nestaje u tami. Valjda moraš biti rođen ovdje, da bi to zavolio.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )