DW: Nova crnogorska vlada - nemoguća misija

Zašto bi to neko sebi uradio? Zdravko Krivokapić, koji je upravo izabran za premijera, mogao bi u šezdeset i trećoj godini da sačeka penziju. Njega poštuju njegovi studenti, izvrstan je profesor na Mašinskom fakultetu u Podgorici, oženjen je, ima petoro odrasle djece i prve unuke. Nikada nije imao ništa zajedničko sa politikom, posebno ne sa njenom posebno korumpiranom varijantom u njegovoj zemlji.

Isto važi i za njegovog ministra finansija Milojka Spajića, koji tečno govori francuski, engleski i japanski. Mladi bankar je do sada radio za Goldman Saks u Singapuru, dobro je zarađivao i, kao i premijer, nije imao političke ambicije. Zašto se onda preselio iz singapurskog blagostanja u jednu od najsiromašnijih zemalja Evrope, Crnu Goru, koja je to ostala zbog svog nesposobnog rukovodstva?

Slično je i sa Tamarom Srzentić koja je postala Ministarka javne uprave, digitalnog društva i medija. Studirala je u Kaliforniji, radila u Francuskoj i Velikoj Britaniji.

Prozapadni stručnjaci

Već na prvi pogled je jasno da su ministri nove podgoričke vlade stručni, zapadno orijentisani, oni su za NATO i patriote su u dobrom smislu te riječi. Crna Gora sada ima vladu koja može da se takmiči sa zapadnoevropskim vladama – to su vrhunski eksperti koji će sada da rade za sitninu u poređenju sa onim što su do sada zarađivali, pa prema tome nisu potkupljivi.

Ipak, oni jedva da imaju šansu da pobijede stari režim. Iza kulisa konce vuče Milo Đukanović, bivši komunistički omladinski funkcioner i pristalica Slobodana Miloševića. On već 30 godina kontroliše amalgam starih komunista, korumpiranih funkcionera i sudija, švercera cigareta i krijumčara oružja. On vrlo dobro zna da novi premijer ima samo jedan glas više u parlamentu.

Ukratko rečeno, nova crnogorska vlada je pred nemogućom misijom. Između ostalog i zbog finansijskih razloga. Državna kasa je prazna, pandemija je i u Crnoj Gori ostavila trag.

Kum iz komšiluka

Crnogorci imaju velika očekivanja od nove vlade, ali ona najprije mora da izađe na kraj sa deficitima. Uoči predaje vlasti, dosadašnji vlastodršci u Srbiju su prebacili milione koje su sakupili u prethodnim decenijama. Naposletku, u Beogradu je njihov kum i protivnik novog početka u Crnoj Gori – srpski predsjednik Aleksandar Vučić. I on upravlja svojom državom zahvaljujući mafijaškim strukturama.

Ako bi novi premijer u Podgorici imao uspjeha, ljudi u Srbiji bi mogli da dođu na ideju da se takođe okupe oko nekog neuprljanog čovjeka i da od Srbije čak naprave demokratsku pravnu državu. Za Vučića je to užasna misao. On kontroliše sve – opoziciju, djelove pravoslavne crkve, tajne službe i vojsku.

Autokrate mogu da kontrolišu samo ljude koje znaju. A do prije godinu dana Krivokapića nije znao niko. Taj častan čovjek došao je na vlast jer, kao i stotine hiljada njegovih sunarodnika, nije želio da gleda kako Đukanovićev režim otima crkvenu imovinu u Crnoj Gori. Iz tih protesta nastao je politički pokret koji je pobijedio na izborima.

Đukanović je, kao i uvijek, pokušavao da kupi mnogo glasova, ali nezadovoljstvo zbog njega i nesposobnosti njegove vlade, zbog raširene korupcije, bilo je tako veliko, da su Crnogorci izglasali novi početak.

Uzori Kol i Adenauer

Novi premijer Krivokapić poznaje Nemačku, u njoj je delom studirao. Njegovi politički uzori su Helmut Kol i Konrad Adenauer. On može da računa sa podrškom Zapada, Sjevernoatlanskog pakta i Evropske unije. To je dobra prilika za njemačke demohrišćane i fondacije na Balkanu koje su im bliske da se preorijentišu. Prije svega, ne bi trebalo da podržavaju autokrate koji samo tvrde da su za građansku politiku.

Možda Krivokapić skoro i da nema šansu da očisti crnogorske Augijeve štale. Ali, kao i za svaku nemoguću misiju, i ovdje važi: na kraju možda ipak uspije.

( Deutsche Welle )