Ko se boji DPS-a još...

Tromjesečna sapunica o formiranju nove vlade podsjeća na bajku o tri praseta.

Najrazigranije i najveće - DF - od starta je pravilo kuću od slame. Demokrate su uložile u nešto čvršći materijal.

Na kraju bajke ispade da nije bilo Dritana Abazovića i Zdravka Krivokapića, DPS ne bi gladan otišao u šumu. Ali, Abazović i Krivokapić nijesu stavili dobre temelje, predugo su mutili malter, a građevina nije čvrsto armirana. Ima samo jednog poslanika više.

Prije će biti da olinjali vuk više nema snage da oduva gradnju koja nije ni naizgled čvrsta.

DPS se morao jednom preseliti u opozicione klupe. Šteta što nije prije, bolje što nije kasnije.

Eliminišući na različite načine svu nastajuću ili pretpostavljenu konkurenciju u stranci, Milo Đukanović je toliko kadrovski osušio DPS da ga je doveo u skoro pa bezizlaznu situaciju - niti DPS može bez Đukanovića, niti može naprijed sa Đukanovićem.

On se izgleda dovoljno plaši ili ima animozitet prema Dušku Markoviću da pribjegne jedinom logičnom i očiglednom rješenje - da ga postavi za mjesto predsjednika, makar tranzicionog. Sada izgleda da će Đukanović radije rizikovati da ostane na mjestu predsjednika DPS-a ili će oktroisati nekog nejakog, poput gradonačelnika Podgorice Ivana Vukovića, kako bi opet priredio lutkarsko pozorište već viđeno za mandata Igora Lukšića.

Sve u svemu, DPS teško da će ikada više biti u prilici da zarobi Crnu Goru kao tokom proteklih decenija.

Trojka može da se uhvati za ruke i zapjeva “ko se boji DPS-a još...“ Ali, šta će biti kada puste ruke iz kola.

Jedini razlog zašto je 41 poslanik tri opozicione grupacije podigao ruku za vladu Zdravka Krivokapića je to da DPS ne bi došao u situaciju da ponovo vlada.

Čak i uzdržani Bečić, koji se odlično snalazi na mjestu šefa parlamenta, kao i dio poslanika iz Demokrata, to nije krio. Bečić je morao da konstatuje da 97 odsto poslanika nema svoje predstavnike u vladi.

Frontaši od početka zamjeraju novom premijeru na kadrovskoj politici. Po receptu, Srbi - ovoga puta samo Srbi iz DF-a - su diskriminisani jer ih nema u vladi. Iako druga strana spočitava da u crkvenoj vladi nema nacionalnih Crnogoraca, niti manjina.

Druga zamjerka koja se tokom rasprave čula na Krivokapićev ekspoze je što u njemu nema jasno zacrtanih i kvantifikovanih ciljeva, zbog čega će biti teško suditi o radu njegovog kabineta.

Krivokapić se držao definicije strategije i politike po Jovu Kapičiću. Strategija je odrediti cilj, a politika je kojim ćete putem doći do njega. Krivokapić je neobičnim i rizičnim političkim putanjama došao do cilja, njegova vlada je izabrana. Sada je pitanje šta mu je drugi cilj.

Poslanici partija koji su podržali vladu najavili su da će u parlamentu i te kako kontrolisati i nadgledati rad njegovoh kabineta. Tako smo od dizača ruku iz DPS-a, došli u situaciju da najglasniji kritičari vlade budu poslanici vlasti. Krivokapić će imati problem da obezbijedi prohodnost za svoje zakone u parlamentu, poslanici vlasti će predlagati populističke mjere kako bi ga doveli u još goru poziciju, kao da mu nije dovoljno ono što mu je ostavio DPS, i na izlogu i u skrivenim ćoškovima.

Uz ovakavu podršku u parlamentu ono što bi bilo dovoljno da Krivokapić i njegovih “12 apostola” urade je da pokažu da se može vladati drugačije, odgovornije i poštenije od DPS-a.

Da se može naći na funkciji ili zaposliti bez partijske knjižice, da se tenderi ne namještaju sinovima, kumovima i prijateljima, da zakoni važe jednako za sve, da preporuke crkve neće biti zamjena za ono što je osnaživalo klijentelističke i nepotističke mreže do sada...

Manje je bitno da li će se ova bajka završiti padom vlade ili njenom rekonstrukcijom poslije izvjesnog vremena, što opet nije lako izvodljivo jer za pokretanje takvih inicijativa treba podrška 27 poslanika. Krivokapić nije bez iđe ikoga, sudeći po aplauzima na kraju sjednice Skupštine na kojoj je izglasana Vlada i diskusijama tokom kojih su poslanici vlasti iz iste partije imali oprečne stavove o njoj.

I dok još u ušima odzvanja “ko se boji DPS-a još...”, treba uočiti da se linija između apologeta vlasti i objektivnih ili kritičkih posmatrača lako preskoči, kada dođe do smjene ovakvih režima.

Takođe, kao što je bivši režim produkovao tezu da je svako ko govori protiv DPS istovremeno protiv države, ne treba prihvati ni matricu nove vlasti - onaj ko ne razmišlja kao mi je za DPS.

Promjena vlasti upravo treba to da donese - da svaki javni funkcioner odgovara za ono što je izgovorio ili učinio.

( Vladan Žugić )