Pandemija mijenja živote mladih nagore

Život sa četvoro tinejdžera pod istim krovom je dovoljno komplikovan i u normalnim vremenima. U doba pandemije, to je još veći izazov.

“Moja djeca nemaju prostora da dišu punim plućima zbog mjera protiv korone”, kaže Silvija, koja sa tri sina i ćerkom živi u njemačkom gradu Vajsenhorn. Ona kaže da su njena djeca postala letargična zbog nedostatka socijalnog kontakta. Izluđuje ih to što se samo motaju po kući. U početku su igrali karte ili šah, sada više ne.

“Umjesto toga, ekstremno koriste internet. Bježe u svoj idealni svijet. Mislim da je to odbrambeni mehanizam”, kaže za nedjeljnik “Špigl”. Djeca su počela da se svađaju oko sitnica, a ponekad postanu agresivni jedni prema drugima i na ivici su tuče.

Stručnjaci upozoravaju da će uticaj pandemije na mentalno zdravlje nadživjeti virus jer su milioni suočeni sa depresijom, anksioznošću i izolacijom. Studije sprovedene u Evropi i SAD pokazale su da osobama starosti između 18 i 29 godina teže pada kriza nego ostalim starosnim grupama.

Takav psihološki pritisak se dešava u vrijeme kada je zbog kovida-19 sve teže doći do zdravstvene njege i taj trend će, kako kažu stručnjaci, i dalje nesrazmjerno uticati na mlade koji su već suočeni sa marginalizacijom i socijalnom isključenošću.

Milioni mladih širom svijeta su se vratili da žive sa roditeljima. Studentski domovi su trenutno uglavnom prazni. U SAD, broj onih između 18 i 29 koji žive sa roditeljima je najveći koji je ikad zabilježen.

Pandemija ima i imaće posljedice na socijalnu, zdravstvenu i ekonomsku dobrobit mladih. Ekonomska neizvjesnost koju je stvorio kovid-19 postavlja realna pitanja o tome kako će izgledati sigurnost zaposlenja i ekonomska nezavisnost za današnju generaciju mladih. Možda će se mučiti da zadovolje svakodnevne potrebe (hrana, obrazovanje i renta) pored gubitka posla i neće moći da počnu ili nastave studije zbog ekonomskog uticaja zaključavanja. Globalno ispitivanje koje je sproveo britanski “Fajnenšl tajms” (FT) među 800 osoba starosti između 16 i 30 godina, pokazalo je da teškoće sa kojima su suočeni dovode do sve veće ozlojeđenosti prema starijim generacijama, kojima je i bolje i imaju veći politički uticaj.

“Nismo zajedno u ovome, milenijalci moraju da snose glavni teret”, kazala je Polina (30) iz Montreala. “Ako se ne pobrinete da ne završimo bez posla i siromašniji, zašto bismo vas štitili?”

U svijetu u razvoju, nezaposlenost često znači da više ne mogu da izdržavaju nekoliko generacija koje zavise od njih. Komal Kadam (28) iz Maharaštre u Indiji, bila je jedina u porodici koja je zarađivala dok nije ostala bez posla u martu.

“Plašim se svega... Hoću li se opet zaposliti? Kako ću otplaćivati kredite? Razmišljam o puno stvari, izjavila je za FT.

”Odbijam da prestanem da uživam u životu”

Mnogi koje je ispitao FT kazali su da se boje da ne dobiju ili prenesu virus, ali su drugi priznali da se ponašaju nonšalantnije. Politički lideri su to kritikovali kao jedan od razloga ponovne pojave pandemije u Evropi i SAD nakon ljeta. “Kršio sam pravila. Izlazio sam sa djevojkom koju sam upoznao tokom tog perioda. Ne znam šta je bilo strašnije, da moja majka ne sazna ili da me ne uhvati policija”, rekao je Huan (25) iz Kolumbije.

Na vrhuncu zaključavanja na proljeće, Polina iz Montreala nije poštovala pravila. “Putovala sam iz zemlje dva puta i išla u kafiće, restorane i pozorišta. Imam visoku toleranciju prema riziku i odbijam da prestanem da uživam u životu kad niko nema plan i ljude na vlasti nije briga.”

U mnogim mjestima, naročito u SAD, ali i u Evropi i na jugu Azije, mnogi ispitanici su ukazali na to da su često stariji ljudi kršili zdravstvene propise. Brojna ispitivanja su takođe pokazala da mladi imaju dubok osjećaj odgovornosti da zaštite one koji su izloženi riziku od teškog oblika kovida-19 u porodičnom okruženju i u široj zajednici.

Pad povjerenja u vlast

Mnogi ispitanici su kazali da gube vjeru u svoje lidere i da smatraju da je odgovor na pandemiju loš - uz izuzetak nekih Evropljana i građana nekih djelova Azije.

Prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), povjerenje mladih u vladu opada širom razvijenog svijeta od 2016. Osjećaju da nemaju političkog uticaja i da ne učestvuju u donošenju odluka, kaže Elsa Piličovski iz Direktrorata za javnu upravu OECD-a.

Mnogi koje je FT kontaktirao kazali su da su se nosili mišlju da naude sebi. “Nezaposlenost, problemi sa mentalnim zdravljem i neizvjesnost povodom toga kada će sve ovo proći, čine prilično očajnu sliku. U jednom momentu sam razmišljao o samoubistvu”, rekao je Džejms (30) iz Londona.

Za poboljšanje socijalnih, zdravstvenih i ekonomskih putanja za mlade koji proživljavaju pandemiju kovida-19, potrebni su pristupi zasnovani na dokazima, objavili su nedavno profesori i istraživači sa Univerziteta u Britanskoj Kolumbiji. Umjesto da se mladi stigmatizuju kao prenosioci virusa, trebalo bi se fokusirati na strategije zasnovane na dokazima kako bi se poboljšao život svih u svijetu nakon pandemije.

Mnogi su od početka pandemije počeli da idu kod psihoterapeuta. Marija Rodrigez (25), porijeklom iz Španije, a trenutno živi u Krakovu u Poljskoj, kaže da je odlučila da rizikuje da dobije koronu radije nego da padne u depresiju zbog izolacije.

“Ne bojim se da idem u kafiće i sastajem se sa ljudima jer neću prenijeti virus porodici. Dajem prednost mentalnom zdravlju u odnosu na kovid.”

Vrata za nove horizonte

Nekoliko ispitanika je kazalo da im je pandemija omogućila da se ponovo povežu sa porodicama i prirodom, kao i da ispune neke od zacrtanih želja. Džošua (26) i Engleske, ispričao je da se jednog jutra u avgustu spakovao i kolima se zaputio u Španiju, pobjegavši iz malog stana i od toksičnog okruženja u kancelariji.

“Sada trošim manje od trećine plate na trosobni stan pored mora. Nekoliko prijatelja mi je bilo u posjeti, ali uglavnom živim momački život sa socijalnom distancom,” rekao je.

Ola Demkovic, koja predaje psihologiju na Univerzitetu Mančester, kaže da je prvo zaključavanje pružilo tinejdžerima mogućnost da odluče kako će organizovati dan oslobođen od socijalnih obaveza i domaćeg zadatka. “Mogli su da istražuju šta žele od života i da razvijaju i ponovo procjenjuju pravac koji su zauzeli.”

Anders Furze (30) iz Olberija u Australiji, rekao je da je shvatio da prije pandemije uopšte nije odmarao. “Izlazio sam pet noći nedjeljno: na večere, u bioskop, pozorište”.

Nedavno je preispitao svoju karijeru i upisao postdiplomske studije prava. “Osjećam da mi se otvaraju vrata za mnoge nove horizonte”, kazao je.

Roditeljstvo nije što je nekad bilo

“Špigl” piše da roditelji danas nemaju istu ulogu autoritativne figure kao prije 40 godina, a da je u pandemiji postalo očiglednije nego ikad da način vaspitavanja djece koji je zamišljen za moderni svijet više ne funkcioniše.

U srednoj klasi su se razvila dva primarna odgovora na zbunjujući moderni svijet - prezaštićenost, putem “helikopter” roditeljstva, u kojem se djeci nameće što manje brige i odgovornosti. Drugi je fokusiran na prekomjerna dostignuća, tj. razvijanje što više talenata - stranih jezika, muzičkih instrumenata i sportova - kako bi djeca bila spremna za život pun takmičenja.

Međutim, pandemija je blokirala ovaj drugi vid roditeljstva. Hobiji, putovanja i prilično sve vannastavne aktivnosti su mogući samo djelimično ili nikako. I daleko od toga da mogu da izvlače najbolje iz učenika, škole se muče sa digitalnim učenjem. Ne funkcioniše ni zaštita djece od problema svijeta generalno u situaciji kada su svi suočeni sa istim brigama. Kriza je razotkrila i Ahilovu petu prekomjerne zaštite - ideju da odrasli mogu sve da riješe. Studija Univerzitetskog medicinskog centra Hamburg-Ependorf (UKE) za čije potrebe su intervjuisana djeca starosti između 11 i 17 godina i njihovi roditelji pokazala je da 71 odsto djece osjeća psihološki teret. Anksiozniji su, osjetljiviji, depresivniji i više brinu.

Njih 39 odsto je kazalo da je nedostatak socijalnog kontakta pogoršao njihove odnose sa prijateljima. A 65 odsto da je učenje napornije nego ranije. Četvrtina djece i adolescenata i trećina roditelja je prijavilo da se svađaju češće nego prije krize.

Ispitivanje je pokazalo da mentalni stres ima fizičke posljedice i da djeca i adolescenti češće imaju probleme poput toga da teško zaspu, da ih boli glava i stomak.

U Njemačkoj su uspostavljene specijalne nacionalne telefonske linije preko kojih se mogu dobiti informacije o problemima sa kojima se suočavaju djeca, tinejdžeri i roditelji.

U poređenju sa prošlom godinom, broj poziva roditelja je porastao za 60 odsto, piše “Špigl”. Služba za onlajn savjetovanje djece i adolescenata dobila je 20 odsto više zahtjeva ove godine. Ana Zaharijas iz organizacije koja upravlja linijama kaže da takvo povećanje nije vidjela za 12 godina, koliko tamo radi.

Objasniti djeci na pravi način

“Pandemija će imati trajni uticaj. Još ne možemo da pojmimo kakve će biti posljedice”, kaže pedijatar Volfgang Kelfen.

On kaže da su djeca dio zbunjujuće i prijeteće situacije. “Žive sa osjećajem da predstavljaju opasnost za babu, da mogu izazvati njenu smrt u najgorem slučaju. Teško je shvatiti šta to znači za dijete od 4, 5 ili 6 godina”.

Ako roditelji ne umiju da objasne djeci, to znatno pojačava potencijalni stres i posljedice mogu biti dramatične, kaže on. “To djetetu može ostaviti duboke ožiljke. Mi pedijatri stoga pozivamo odrasle da prestanu da pobuđuju taj strah”. Psihijatar iz Berlina Jan Kalibcer kaže da je kod male djece posebno važno da ih roditelji zaštite od sopstvenih briga. Psihološkinja Barbara Juen sa Univerziteta Inzbruk, pak, ne misli da bi djecu trebalo potpuno zaštititi od svih loših vijesti.

“Djeca bi trebalo da peru ruke češće i drže distancu od ostalih. Mnogi ljudi oko njih nose maske. Čak su i najmanja djeca shvatila da im se život promijenio.” Ona vjeruje da još više plaši djecu ako niko sa njima ne razgovara o tim promjenama. Oni bi mogli pomisliti da odrasli pokušavaju da sakriju nešto od njih. “Roditelji bi trebalo da im objasne zašto nose maske, zašto je virus opasniji za djedove i zašto je važno zaštititi ostale”, kaže Juen.

Starija djeca i adolescenti, sa druge strane, “dobijaju informacije iz toliko izvora da bi fokus trebalo staviti na to da im se da orijentacija i pomogne da shvate čemu da vjeruju.” Roditelji, nastavnici ili drugi autoriteti, kaže Juen, trebalo bi da zajedno rade sa starijom djecom da shvate šta su činjenice, a šta samo glasine. “Tada će moći da upravljaju poplavom informacija sa kojima su suočeni preko društvenih mreža”.

Ne mogu da uče kad su pod stresom

Pedijatar i pisac Herbert Renc-Polster kaže da nastavnici ne bi trebalo samo da slijede nastavni program nego da više posmatraju djecu. Neka zaostaju, druga se emotivno bore jer im ne ide dobro. “Moraju im pomoći da se vrate u ravnotežu”. Nije dovoljno samo držati škole otvorenima primjenom nekoliko higijenskih pravila, kaže on.

“Djeca na prvom mjestu moraju biti spremna da prime znanje. Ne mogu da uče kad su pod stresom”.

On vjeruje da je najbolji način podrške djeci da se zasada ne ocjenjuju i da se oslobode nastavnog programa. “Trenutno im je potrebno puno više od matematike, jezika i fizike. Škole moraju jačati djecu i usredsrediti se na projekte koji im daju samopouzdanje”. On vjeruje da bi djeca trebalo da provode više vremena vani u prirodi gdje mogu razviti ličnost. “Kada se razvije ličnost, ostalo će samo doći”.

( Angelina Šofranac )