Platno života nije isključivo ni crno ni bijelo, već miks najrazličitijih nijansi

Nekoliko mjeseci nakog izdavačkog prvenca, mladi i nagrađivani autor, magistrand Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, volonter, socijalni preduzetnik i autor iz Podgorice, Dušan Pejaković, objavio je svoju drugu knjigu poezije.

Iako je prva zbirka nasta(ja)la i objavljena na engleskom jeziku,”Unrest of lucidity”, sada Pejaković na svom maternjem predstavlja sabrane pjesme objedinjene naslovom „Silueta nedosanjanog sna“. Zainteresovani čitaoci je mogu kupiti u knjižarama izdavača „Obodsko slovo“, ali i putem zvaničnog veb sajta obodskoslovo.me.

“U međuvremenu ću, imajući u vidu sadašnje stanje stvari, a i blizinu praznika koji nam ubrzo stižu, preko svoje autorske stranice na Fejsbuku, organizovati darivanje deset primjeraka moje knjige. Na taj način ću, nadam se, uspjeti da makar, eto, nekolicinu ljubitelja pisane riječi obradujem poklonom pred ove nastupajuće blagdane”, otkriva Pejaković u razgovoru za “Vijesti”.

Kada je njegova prva zbirka u pitanju, kaže on, nakon dužeg raspitivanja po regionu i nedostatka odgovora u vezi sa tim da li neko na Balkanu objavljuje poeziju na engleskom jeziku, odlučio se na opciju samizdata preko KDP Amazona, pa je tako knjiga objavljena u sklopu njihovog servisa i mreže distributera (Amazon, Book Depository, Goodreads, Blackwell, AbeBooks UK) i to u dvije varijante: kao elektronska knjiga, ali i u fizičkom formatu dostupnom kroz opciju “print on demand”.

Pejaković, osim na jezicima balkanskog jezičkog područja, aktivno stvara i na engleskom i španskom jeziku. Objavljivan je u više zbornika i antologija poezije širom svijeta, a dobitnik je i mnogih nagrada i priznanja za svoje literarno stvaralaštvo. Osim poezije i proze, bavi se i pisanjem esejistike i analitičkih tekstova iz domena struke. Trenutno radi i na ostvarenju zbirke kratkih priča i novela. Njegova crtica “Zlatna obala” je jedna od pobjednica ovogodišnjeg, 19. konkursa “U nizu” beogradske izdavačke kuće “Alma”, za najkraću kratku priču.

Za “Vijesti” predstavlja dvije objavljene knjige u (burnoj) godini koja se bliži kraju, a komentariše i aktuelne društvene, političke, pa i kulturne okolnosti.

Moglo bi se reći da je godina koja je na izmaku, iako burna i haotična posebno zbog pandemije virusa korona, za tebe bila posebno uspješna, makar u profesionalnom planu. Naime, objavio si dvije zbirke poezije, jednu na engleskom jeziku, jednu na maternjem. Kako je došlo do svega toga, kada je nastao materijal?

Da. Ova, sad već na izmaku 2020. godina, čemu svi odreda svjedočimo, nije bila pretjerano empatična prema ikome (najblaže rečeno). U jednom takvom ambijentu, ispunjenom mahom nezahvalnim okolnostima - privesti uspješnom kraju dva projekta ove veličine i to u samo par mjeseci razmaka - zaista je veliki poduhvat. Objavljene su dvije zbirke - “Unrest of lucidity” u julu ove godine, a “Silueta nedosanjanog sna” upravo prije par dana. A kako je došlo do svega toga? Pa, najiskrenije, neplanski i spontano. Iako sam oduvijek gajio ljubav prema pisanoj riječi, nisam se aktivno bavio time sve do prije dvije godine, možda, kada sve kreće mnogo ozbiljnije da se razvija. Materijal je nastajao uglavnom u ciklusima naleta inspiracije koja može da, uslovno rečeno, spopadne, bilo gdje i bilo kada, a najbitnije je biti u prilici to sve pribilježiti u datom momentu. Makar da se zacrta osnovni impuls, ona iskonska ideja vodilja, a kasnije se sve to dâ preoblikovati da bi se stvorilo jedno zaokruženo djelo.

Otkud to da objaviš poeziju na engleskom i gdje se sve distribuira zbirka, hoće li biti nekih promocija uskoro?

Svojevrsni specifikum je to da sam ja svoje prve stihove i prve pjesme ispisao zapravo na engleskom jeziku, pa tek onda na maternjem, i to mnogo kasnije. Ne znam ni sâm tačan razlog i ne postoji neko svrsishodno objašnjenje, jednostavno se tako zadesilo. Neko sam ko, prije svega, voli i da mnogo čita. Svoje vrijeme prvenstveno koristim na taj način. Zapravo, samo u posljednjih par pomenutih godina, pročitao sam nekih stotinjak knjiga iz širokog opusa oblasti. U tom nekom periodu kada sam počeo da pribilježavam svoje prve misli na papir u formi stihova, tad sam baš aktivno i svakodnevno čitao na engleskom jeziku, stoga pretpostavljam i da je kognitivni proces odveo nit stvaralaštva prema tom jezičkom usmjerenju. Prvo sam nekim svojim prijateljima koji su dugo godina u književnosti dao na uvid svoj materijal, a tek nakon što su mi oni potvrdno uzvratili kako tu definitivno ima kvalitetnog materijala za objavu, počeo sam da se nosim mišlju da bi se to moglo pretvoriti u moju prvu knjigu. Dugo sam se raspitivao po cijelom regionu kod izdavača i ljudi iz struke u pogledu toga da li možda neko na Balkanu objavljuje poeziju na engleskom jeziku i nisam dobio potvrdan odgovor. Stoga sam se odlučio na opciju samizdata preko KDP Amazona, što je bio jedan dug i iscrpljujući proces, ali uspješno priveden kraju. Knjiga je objavljena u sklopu njihovog servisa i mreže distributera (Amazon, Book Depository, Goodreads, Blackwell, AbeBooks UK) i to u dvije varijante: kao elektronska knjiga, ali i u fizičkom formatu dostupnom kroz opciju “print on demand”.

Šta sugeriše naziv “Unrest of lucidity”? Šta to govoriš u ovoj knjizi, šta čitaoci mogu naći čitajući poeziju na engleskom jeziku?

Trudio sam se da sumiram sve one neke prolazne, neko bi rekao i skoro pa neuhvatljive (eng: ellusive) momente koji umnogome oblikuju naš život. Tematika je raznovrsna, životna, vibrirajuća, upečatljiva. Smatram da bi eventualno svaki čitalac mogao pronaći makar neku cjelinu sa kojom bi se uveliko mogao poistovjetiti, a neki vrlo vjerovatno i mnogo više. Neko sam ko je stava da život umnogome počiva na antagonizmima, kontradiktornostima i kompenzatorskim mehanizmima. Raspršeno i nedovršeno “platno života” nije isključivo ni crno, a ni bijelo, već eklektični miks najrazličitijeg mnoštva nijansi. Ujedinjenje suprotnosti, jedna krajnje osjetljiva ravnoteža. Stoga imamo veliki broj različitih osjećaja izraženih u toliko raznolikih tonova stvorenih u trenucima koje sam naslov otkriva - u uslovima tih “nemira lucidnosti”, u uslovima kontemplacije i razumskog sagledavanja svijeta unutar nas i oko nas.

Pjesme iz te zbirke već su objavljene u mnogim literarnim časopisima i antologijama, dobile su mnoga priznanja i nagrade od Južne Amerike, preko Evrope pa sve do Azije i Indije. Kako je došlo do toga? Koliko ti znače ta priznanja i na koji način? Da li ti neki komentar/priznanje posebno znači?

U principu sam zadovoljan kako se sve to odvija, ali naravno, uvijek može bolje. Iako je proteklo tek nekoliko mjeseci, knjiga je uspjela zaživjeti, mada moram priznati, u mnogo većoj mjeri u inostranstvu negoli kod nas. Javljali su mi se ljudi iz svih krajeva svijeta, mahom sa pohvalama na račun moje prve zbirke „Unrest of lucidity“ i to je nešto što mi zaista prija. Komentari su bili sačinjeni uglavnom od pozitivnih nota apropo stila pisanja, bogatstva vokabulara nekog kome engleski nije maternji jezik, te su isticali i autentičnost jezičkog izraza i već formiran stil. I da, pjesme iz te zbirke već su objavljene u mnogim literarnim časopisima i antologijama globalno, a i njihov kvalitet je prepoznat i oličen u mnogim diplomama, pohvalama i nagradama, koje stižu zaista iz svih krajeva svijeta: počev od Južne Amerike, preko Evrope pa sve do Azije i Indije. Na fonu toga, ukazana mi je čast od više međunarodnih udruženja, pa sam proglašavan za globalnog promotera književnosti i ambasadora kulture od strane datih organizacija; a recimo, kontaktirali su me i ljudi iz Akademije ALBAP u Brazilu, te sam postao i njihov član među stotinjak prestižnih poetskih imena iz cijelog svijeta. Ne bih ništa posebno izdvajao, jednostavno se radujem što moj trud i rad zavređuju toliku pažnju širom svijeta.

Šta donosi „Silueta nedosanjanog sna“, šta će čitaoci u toj poeziji pronaći?

Što se tiče moje nove knjige „Silueta nedosanjanog sna“, većina ljudi koji su imali prilike da pogledaju materijal do sada, imaju zaista pozitivne ocjene. Od ljudi iz struke, takoreći, od ostvarenih književnika iz regiona, pa sve do širokog čitateljstva. U knjizi se nalazi pedesetak pjesama, od kojih su već mnoge zavrijedile nagrade na prestižnim konkursima širom regiona i redom su uvrštavane u književne zbornike i antologije. Gajim nadu i da će materijal, kao cjelina, nastaviti tim tragom i da će se, na koncu, dopasti i svima koji budu imali prilike da je kupe i pročitaju. A šta će čitaoci biti u mogućnosti pronaći u mojoj poeziji, pa nadam se - sebe same. Da će im materijal dati priliku za refleksiju o datim temama i da će pobuditi u njima neke nove/stare emocije. Iako smo imali u planu klasičnu promociju knjige, i iznad svega sam priželjkivao tu neposrednu liniju komunikacije sa čitalačkom publikom - možemo se usaglasiti da to u ovakvoj zdravstvenoj situaciji i nije baš pogodno i primjereno. Naime, neko sam ko sve ovo vrijeme gaji krajnje odgovoran stav prema pandemiji i poštovanju svih neophodnih mjera prevencije; shodno tome nemam namjeru protežirati bilo kakav vid okupljanja u datom momentu. Kada se situacija stabilizuje, iskreno se nadam da ćemo uspjeti da to sve izorganizujemo kako i dolikuje.

Kroz par dana, dok protekne period distribucije i izlaganja, zainteresovani čitaoci će biti u mogućnosti da kupe knjigu u knjižarama „Obodsko slovo“, ali i poruče putem oficijelnog web sajta obodskoslovo.me. U međuvremenu ću, imajući u vidu sadašnje stanje stvari, a i blizinu praznika koji nam ubrzo stižu, preko svoje autorske stranice na Fejsbuku, organizovati darivanje deset primjeraka moje knjige. Na taj način ću, nadam se, uspjeti da makar eto nekolicinu ljubitelja pisane riječi obradujem poklonom pred ove nastupajuće blagdane.

Kako društvene i političke okolnosti utiču na tvoje stvaralaštvo, ali i angažman, posebno s obzirom na to da si završio FPN?

Na isti način na koji ono što se nalazi u nama oblikuje našu ličnost i prostorno-vremensku projekciju našeg bivsta, u istoj mjeri to rade i parametri sredine u kojoj obitavamo. Završio sam FPN i trenutno imam status magistranda kojeg još samo teza dijeli od dostizanja i tog akademskog nivoa, na šta sam jako ponosan. Ali moram dodati i da pored svog pregnuća kako u formalnom, tako i u neformalnom obrazovanju; pored par desetina dodatnih diploma i sertifikata, obuka, konferencija, stažiranja, stipendija i usavršavanja, i dalje nisam u mogućnosti da dobijem posao u struci. Na fonu onog da “u svakom lošem postoji i nešto dobro”, koliko god da je nezahvalno to što nemam priliku dokazati se u oblasti političkih nauka kojima sam posvetio čitavog sebe, isto tako, na drugoj strani, prostor slobodnog vremena koji se otvorio me je odveo na ovo spisateljsko proputovanje i ostvarenje nekih davnašnjih želja.

A ostale, šta misliš o kulturnoj sceni kod nas?

U okviru ovog pitanja, osvrnuo bih se prije svega na kulturne okolnosti, jer smatram da je to osnova same strukture društvenog uređenja. Kultura je jedno vezivno tkivo, najvažniji materijal od kojeg se gradi identitet, kako individualni tako i kolektivni. U sociološkoj teoriji postoji puno tipologija i definicija kojima se određuje predmet i značenje kulture, ali jedna od najopštijih kaže da se pod kulturom obično podrazumijeva skup svih materijalnih i duhovnih vrijednosti čovjekovog rada u prirodi, društvu i mišljenju. Kultura jeste nadasve kompleksan fenomen, ali u principu, ona izražava kompletno duhovno-materijalno stvaralaštvo čovjeka. Sami kamen-temeljac stvaranja kulture je ljudska jedinka i njena (do sad u prirodi, neprikosnovena) sposobnost da misli, kreira i stvara. Međutim, rekao bih, danas se postavlja veliko pitanje uopšte i održivosti kulture i kulturnog, kad smo već kod toga. Vremena su takva da se često kultura preispituje, zadaju joj se razni zadaci diktirani od strane pomodarskog i raznoraznih trendova modernizma, a koji izvorno bivaju propagirani od ruke konzumerističke mašinerije. Svjedoci smo ubrzanosti tempa življenja, burnog života, perioda ratova, perioda tkzv. tranzicije, promjena vrijednosnog obrasca, ustanovljavanja i usvajanja novih vrijednosti, a u istom i ne toliko rijetko - nepotvrđivanja i zaboravljanja starih vrijednosti, koje ostaju zatočene kao u nekom tranzicijskom vakuumu. U svemu tome, najviše iskrivljenja i nepravde trpe istorija, tradicija i nadasve kultura i kulturno nasljeđe.

Kako ističe jedan od mojih omiljenih profesora, cijenjeni antropolog prof. Čedomir Čupić: „Vrijednosti su životni orijentiri - svjetionici života. One su vodiči ljudima u međusobnom odnosu i odnosu prema svijetu. Za društveni život od izuzetne važnosti, neophodnosti, potrebne su vrijednosne orijentacije, odnosno kategorije vrijednosnih orijentacija. Tamo gdje su vrijednosti urušene ili onemogućene, život se urušava i onemogućava.“

Mora se zaista konstantno i pregalački raditi na stvaranju novih i sveobuhvatnijih platformi koje će biti u stanju privući još više ljudi i koje će (ono najpresudnije od svega) omogućiti veću podršku i vidljivost kulturnim stvaraocima. Samim tim, na kraju, tvorevine će mnogo lakše naći svoj put od stvaraoca do konzumenta kulture. Pritom, naravno, filtrirati trenutno dominirajući „kič i šund“ na neke prihvatljive okvire, a onom izvornom umjetničkom izrazu dati prvobitno namijenjeni prostor, a do kojeg je sada - zaista teško doći.

Pokreće me neumitna kompleksnost života

Kako nastaju tvoje pjesme, postoji li neki “ritual” prilikom stvaranja, nešto što posebno utiče na pisanje?

Krajnje jednostavno pitanje, a opet tako delikatno za dati neki cjeloviti odgovor, razumjećete. Pa pisanje je, za mene, sada već način života. Sastavni dio svakodnevice, bukvalno. Jedna ljubav prema pisanoj riječi, još od najranijeg djetinjstva, a koja je iz prvobitnih odlika hobija prerasla u jednu, može se slobodno reći, izrazitu potrebu. Ima jedan izvrstan pasaž iz sabranih misli Borislava Pekića u pogledu datog životnog poziva: „Ako se izražavam književnom riječju činim to u svojoj ukupnoj egzistenciji, koja je razumije se, najprije umjetnička, ali je istovremeno i psihološka, moralna, socijalna, politička, a iznad svega metafizička. Književnim djelom zacijelo izražavam stvarnost u nekom od njenih meni pristupačnih standarda, ali ne i sa manjim prisustvom u strukturi djela, izražavam i sebe - svoj stav prema toj stvarnosti - stav koji djeluje kao suma mojih metafizičkih, moralnih i socijalnih iskustava, uređenih prema nekom estetičkom načelu.“

A, šta me pokreće ? Pa, sam život. Neumitna kompleksnost istog. Vibracije koje ostaju prisutne u nama nakon nečeg viđenog i proživljenog. Percepcija ljudske jedinke na jedan te isti izvorni stimulus često biva umnogome različita; provlačeći se kroz strukturu rešetke našeg personalnog, sume naših emocija i iskustava. Ne gledaju svi istim očima. U suštini, postoji kategorička različitost između ljudskih individua; pa iako smo, na koncu, svi dio jednog te istog prostora i vremena na ovoj, fizičkim zakonima ograničenoj Planeti. Te stoga, moja djela i nisu strogo tematski određena, u njima se nalazi široki dijapazon perspektiva i viđenja - sa kojima se ljudi susreću bukvalno svakog dana - ali će možda biti u mogućnosti da ih ovako stavljene na papir, vide nekim drugim očima i dožive na drugačiji način.

( Jelena Kontić )