Normal people: Poezija dodira i krupnih planova u priči o prvim ljubavima

Osnovna postavka serije “Normal People” ne nudi mnogo toga što bi moglo zainteresovati širi krug gledalaca, više od onih koji vole romantične drame. Serija prati Marijen (Dejzi Edgar-Džounz) i Konela (Pol Meskal), dvoje irskih tinejdžera različitih društvenih pozadina iz istog grada i njihovu turbulentnu vezu koja se više puta prekida i obnavlja tokom njihovih srednjoškolskih i studentskih dana. Na osnovu ovog opisa i ponuđenog trejlera nikome se ne bi moglo zamjeriti ako bi pomislio da je u pitanju samo još jedan u nizu naslova o tinejdžerskim ljubavima. Čak i početne epizode ove serije na prvu loptu samo potvrđuju to, prikazujući početak veze dvoje srednjoškolaca, euforiju prvih ljubavi, ali i probleme sa kojima se suočavaju.

No oni koji ostanu duže uz Marijen i Konel uspavani uvjerenjem da mogu unaprijed da pogode kako će se priča odvijati, “Normal People” će oštrim šamarom probuditi iz letargije i pokazati da nudi mnogo, mnogo više, probošće njihova srca svojim mračnim momentima i uzbuditi neočekivanim komplikacijama i dubinom i slojevitošću veze koju prikazuje.

Huluova serija bazirana na bestseleru spisateljke Sali Runi (za koji su mnogi govorili da ga je nemoguće ekranizovati) našla se na praktično svim listama najboljih serija godine. Osnovna postavka jeste jednostavna, ali ljepota ovog ostvarenja krije se u poeziji dodira, u intimnim krupnim planovima, “close-up-ovima”, izuzetnom saundtreku i savršeno uklopljenom i efektnom vizuelnom stilu, te posebnom načinu na koji obrađuje ne samo pitanja tinejdžerske ljubavi, njene ekstaze i brutalnosti, već i klase, mentalnih problema, ljudskih odnosa i života u malom gradu. Pritom je vrlo bitno što ovo ostvarenje, za razliku od nekih drugih, ne podilazi svojim gledaocima niti se pravi pametnije od njih.

Suštinski ovo jeste prosta ljubavna priča koja nije mnogo drugačija od svih onih poznatih ljubavi iz knjiga, filmova i serija, potpuno fokusirana samo na dvoje zaljubljenih, ali ova jednostavnost samo joj ide u korist. Neki elementi serije “Normal People” uporedivi su i sa najpoznatijom romantičnom pričom svih vremena, onom o Romeu i Juliji - o ljubavnicima čije su se zvijezde poklopile, a koji dolaze iz porodica različitih klasa i društvenih grupacija, koji zbog toga kriju svoju vezu. Svojom jednostavnošću “Normal People” omogućava publici da, umjesto da se bavi ekspozicijom, razmišlja o izboru riječi i odluka koje Marijen i Konel preduzimaju, a čiji najsitniji detalji mogu da imaju krupne posljedice. Ili o značenju njihovih pogleda i izraza lica, od kojih je svaki priča za sebe i može se tumačiti poput slike u galeriji.

Pored ostalog, ova serija govori i o ljudskoj povezanosti, koliko je teško ostvariti istinsku konekciju sa drugom osobom, koliko često promašujemo te tačke spajanja i razumijevanja - ponekad smo tako blizu, a opet tako daleko, koliko nas neki detalji znaju zbližiti i/li udaljiti i kako stvari koje se podrazumijevaju, značenje riječi i gestova, zapravo svako od nas tumači drugačije shodno svom iskustvu, kulturi i okruženju.

“Normal People” se bavi temama klase, društvenih odnosa, mentalnih problema na način koji djeluje iskrenije i realnije u odnosu na brojne druge naslove koji se bave istim temama. Ovdje recimo imamo zanimljivu inverziju, jer dok u drugim tinejdžerskim filmovima i serijama bogata djeca su i ona koja su prihvaćena, najpopularnija, Marijen to nije, već Konel čija majka je čistačica u Marijeninoj kući. I dok pripadnici nižih klasa na ekranima često imaju turbulentna dešavanja u porodici i odbačeni su od društva, Konelov kućni život djeluje prilično mirno, a njegova majka puna podrške i ljubavi, iako nema ni pomena o odsutnom ocu. Marijen je ta koja proživljava pakao i kući, kao i u školi.

Huluova serija diže nas u visine ekstaze tinejdž ljubavi, da bi nas onda kada se uljuljkamo spustila na zemlju teškim momentima, prikazujući koliko komplikovane ove veze znaju da budu. Čak i sam kraj serije suprotan je od onog ispunjenja na koje nas je Holivud navikao, stavljajući tri tačke umjesto jedne na ovu priču.

Saundtrekom, koji je pokupio posebne pohvale, dominiraju nostalgične i melanholične, uglavnom indi rok i folk, ali i neke tinejdž pop trake koje su i lirički često u skladu sa temom serije, u kombinaciji sa muzikom irskih izvođača, kako bi dodatno potcrtale lokaciju i atmosferu. Autori saundtreka objasnili su da su se odlučili na taj korak upravo zato što su htjeli da zadrže autentičnost, da ne bi epizode izgledale kao niz muzičkih spotova.

Vizuelno “Normal People” je djelimično stilizovan, djelimično sirov, često se koriste uglovi iz kojih se ne vidi sve što se dešava, prepuštajući gledaocu da pogađa. Krupni kadrovi daju nam uvid u mentalno stanje glavnih likova, dok se montažom pojačava njihova odvojenost prikazujući različitost situacija u kojima se nalaze i uticaj njihove odvojenosti na psihu. Posebno su hvaljeni kadrovi koji glavne likove prikazuju otpozadi dok se probijaju kroz školu, fakultet, ljude oko sebe, što gledaocima omogućava identifikaciju sa njima, da zajedno sa njima istražuju i dive se svijetu oko njih, ali i da dožive taj osjećaj usamljenosti i malenosti u njemu.

Gledalac je od starta intimno uključen u dešavanja, posebno zahvaljujući pomenutom stilu sa dosta krupnih kadrova, što čini da se osjeća skoro kao da je voajer. Zbog toga su neke scene gotovo neprijatne jer osjećamo kao da smo tu, kao da dijelimo prostor sa glavnim likovima, a kao da ne bi smjeli da budemo tu, kao da prisluškujemo razgovor koji nije za naše uši, prisustvujemo posebnom odnosu koji su izgradili i u okviru kojeg isplivavaju stvari koje svugdje drugo ostaju skrivene.

I seksualne scene (a u ovoj seriji ih ima zaista mnogo) su namjerno dugačke i sirove, ponekad prikazujući strastvenost na koju možemo biti ljubomorni, ali često čine da se iz već pomenutih razloga gledaoci osjećaju neprijatno, a koliko god da su likovi opušteni seks uvijek makar na tren djeluje neobično, pomalo i smotano. Upravo ove seksualne scene služe kao ogledalo glavnih likova pred kojim su potpuno ogoljeni, otkrivajući u potpunosti svoje psihičko stanje. Svaka seksualna scena je drugačija, podstaknuta aktuelnim dešavanjima i emocijama, te uvijek sa jakom dozom intimnosti. Kao gledaoci, osjećamo se kao uljezi upravo zbog toga što nam veza Marijen i Konela djeluje tako stvarno, tako realno, kao da posmatramo stvaran par.

Mada je ta vijest u početku dočekana sa skepsom, na kraju je sve pohvale dobila odluka da se serija podijeli na 12 polučasovnih epizoda, umjesto za Britance tradicionalnih šest jednočasovnih, što je dosta pomoglo ritmu priče. Zanimljivo je i da u seriji gotovo da nema nikakvih sporednih radnji, priča je potpuno fokusirana na dva glavna lika, a svi ostali su samo u prolazu i tu su samo da začine glavni narativ. Samim tim smo još više uključeni u ljubavnu priču Marijen i Konela.

Sve kulminira mračnim narativom, koji počinje da se odmotava lagano i tinejdžerski naivno, ali vremenom postaje sve teži, osvjetljavajući euforiju, ali i srcelamajuću tugu prvih ljubavi i pokazuje koliko ove veze mogu biti kompleksne i duboke. “Normal People” je priča u kojoj će se pronaći svako slomljeno srce, svako ko je makar jednom u životu vjerovao u ljubav i odlučio da joj se prepusti da ga nosi poput cvijeta u rijeci, svako ko razumije koliko je značajno i rijetko imati u svom životu nekoga ko te razumije i ko je tu da podijeli i sunčane i mračne trenutke, da bude rame za plakanje, ali i saborac sa kojim se slave zajedničke pobjede. U pitanju je naslov koji nije samo među najboljim ove godine, već i jedno od najboljih romantičnih ostvarenja na malim i velikim ekranima godinama unazad.

( Stefan Strugar )