Durmitor: Podsjećanje na minulo ljeto

Malo koga poznajem da mu toliko smeta vrućina kao meni. Kad ti uz to sudbina namjesti da život provedeš u Podgorici, to je popriličan problem. Dok ljeti kukam na sve strane, svi mi govore: čekamo te kad počneš da se žališ na zimu. To ne dočekaju. Na zimu, ovu podgoričku, ja nemam primjedbi. Sve dok ne padne snijeg. :) Ipak, kad mi vremenske prilike ne dozvole da slobodni dan provedem u prirodi, moram priznati da se sa sjetom prisjetim ljeta. Samo, isključivo onih dana kada uspijem da pobjegnem u brda, šumu i debelu hladovinu. Proteklog ljeta sam imala sreće da sam u tome uspjela u dva navrata. Krajem juna, početkom jula, provela sam nedjelju dana na Žabljaku. Prijatelji su mi se smijali: šta ćeš tamo kad znaš svaku stopu? Kad ono, ne da nisu bili u pravu već sam i sama bila iznenađenja da i poslije skoro 20 godina redovnog obilaženja NP Durmitor, uvijek pronađem nešto što ranije nisam vidjela. Sem toga, i ono već viđeno, krajem juna ne izgleda isto kao krajem avgusta (kad najčešće idem na ovu stranu). Imajte ovo na umu, pa čim snjegovi okopne: pravac Žabljak.

Dočekao nas je vedar, ali vjetrovit dan. Bio je pogodniji za vožnju nego za šetnju. Pošli smo do Njegovuđe i prvo je obišli sa lijeve strane. Provozali smo se svim sporednim putevima i naišli na mnoge zanimljive kutke koje ranije nismo imali prilike da vidimo. Ovaj “čardak ni na nebu ni na zemlji” nas je zbunio dok pored njega nismo primijetili stube koje su se srušile i raspale jer ih odavno niko nije koristio. To je nekad bila čeka za vukove. Vratili smo se i krenuli sa desne strane, prema Zminici i Zminičkom jezeru. Išli smo tuda mnogo puta, ali uvijek s nekim planom koji nije dozvoljavao sporadična zaustavljanja. Sad nam je plan bio da stanemo tamo gdje nismo ranije. Tako smo konačno izbliza vidjeli crkvu sv. Georgija. Neobičnije vjersko zdanje nisam do sad imala priliku da vidim. Kao iz bajke. Između crkve i groblja smjestila se spomen bista Vuka Bojovića, vajara, čuvenijeg kao dugogodišnjeg direktora beogradskog zoo vrta. Produžili smo pored jezera prema Sinja(je)vini, sve do Pašinog polja. Stado krava je prekinulo pašu i sa interesovanjem nas posmatralo. Očito da posjetioci ovdje nisu česta pojava. U povratku je vjetar omalio, a mi smo prošetali oko jezera koje je očišćeno, sa novim mobilijarom, nanovo postalo privlačno turistima.

Pirlitor je za mene do prije koju godinu bilo samo mjesto iz pjesme Ženidba kralja Vukašina. Kada sam ga otkrila u realnosti, bila sam oduševljena. Nekoliko kilometara od Žabljaka, u pravcu Đurđevića Tare, skreće se lijevo. Tabla na kojoj piše “Pirlitor” je više nego neupadljiva. Odatle vodi makadamski put koji nije baš pogodan za mala auta. No, naš Yaris trpi. Pored malog uzvišenja stoji info tabla koja opisuje dvije stijene za ekstremno penjanje. Nikad ni jednog penjača ne uočih, što ne znači da ih nema. U narodu su i dalje žive legende o Jabučilu, Momčilovom krilatom konju, kao i o Vidosavi, nevjernoj ljubi, koju je na kraju kaznio kralj Vukašin kojem je i izdala Momčila. “Kad je izdala jednog, izdaće i drugog”, bila je njegova logika. Tek, na Pirlitoru ni kamena od Momčilovih dvora. Mještani su prije neku godinu postavili skromno spomen obilježje.

Sa ovoga mjesta može se spustiti do Tare. Jednom smo krenuli pa se predomislili, a sada smo bili odlučni da ne odustanemo. Visinska razlika je baš zavidna, više od 700 metara. Mi smo staromodni, slabo koristimo ove nove tehnologije, mjerače visina, GPS-ove i ostala pomagala. Sve radimo po intuiciji. I, naravno, prateći planinarske oznake. :)

Spuštanje je bilo konstantno i pod priličnim uglom. Srećom, put je vodio kroz šumu pa nam vrućina nije smetala. Opalo lišće je bilo klizavo, pa smo hodali veoma oprezno. Povremeno bi iskrsla neka stijena u koju su bile utisnute biljke, nekad komadić neke davno zaboravljene livade.

Ambijent nije podsjećao na uobičajene žabljačke ture. Da nas je neko tu spustio, nikad ne bi pomislili da smo na Durmitoru. Kad smo izgubili svaku nadu da ćemo se ikad dokopati cilja, čuo se huk Tare. S ove strane obale postoji mali prilaz koji je uredio gospodin koji ljeta provodi u porodičnoj kući u blizini rijeke. Održava porodično imanje (koliko je to u stanju sa svojih osamdesetak godina). Prvo smo se neko vrijeme divili Tari, a onda smo se ispričali sa ljubaznim domaćinom koji nas je pozvao na kafu i rakiju.

Tema za razgovor nam nije nedostajalo, posebno kad smo utvrdili neke posredne porodične veze, ali pred nama se pružao put od 700 i nešto metara uvis. Ture koje idu u takvom, suprotnom smjeru, zahtijevaju puno više snage. No prijatno se iznenadismo kad bez previše muke stigosmo do početne tačke. Kad je Duško na udaljenoj stijeni ugledao nešto za šta smo mislili da je srndać, a za šta se kasnije ispostavilo da je divojarac, oteo mi je fotoaparat smatrajući da će on biti bolji u ovako delikatnom momentu. Pa, možda je bio u pravu. Ja ne bih uspjela da prećutim oduševljenje.

Narednog dana vremenska prognoza nije davala šanse za uspon na neki od vrhova, pa smo opet kombinovali vožnju i kraće šetnje. Prvo smo pošli do sela u neposrednoj blizini Žabljaka – Pitomine. Selo je bilo tiho i pitomo, kao što mu ime kaže, sa Durmitorom iznad sebe koji je izgledao veličanstveno, i ni najmanje pitomo.

Ćurevac je jedan od najpoznatijih durmitorskih vidikovaca. Često smo išli do njega, uglavnom po maglovitom vremenu. I toga dana je bilo magle, ali se polako dizala. Kad smo došli do mjesta koje smo uvijek smatrali vidikovcem Ćurevac, primijetili smo da se staza nastavlja i shvatili da je pravi vidikovac sa jedne stijene koja nam je u prvom momentu djelovala nedostižno. Ipak smo odlučili da pratimo stazu. Kad smo stigli do cilja nismo mogli da vjerujemo da smo toliko godina bili u zabludi. Valjda, zaokupljeni pogledom prema Tari, nismo se osvrtali. Tako ja, posle mnogih godina, otkrih Ćurevac.

Sa jedne i sa druge strane, duboko u dolini, teče rijeka Tara. Ispod samog vidikovca se vidi selo Tepca, a preko Tare, Ograđenica. Ćurevac je zbilja fantastičan i lako dostupan onima koji nisu baš za neka pentranja. U povratku smo svratili kod naše FB prijateljice sa kojom nas je povezao upravo ovaj blog. Pošli smo da se upoznamo, a ispričali smo se kao da se odavno znamo. Mala je Crna Gora, pa se ispostavilo da se njen i naš najmlađi sin znaju sa fakulteta. Gospođa Senka živi u Bosači, selu koje je najviše naseljeno mjesto na Balkanu. Ljeti Bosača izgleda prelijepo. Ko voli snijeg, i zimi. Ja sam, ipak, fan Bosače u ljetnjem izdanju.

Žičara na Savinom kuku se renovirala godinama. Vozila sam se do vrha već dva puta, poslednji put kad su djeca još uvijek išla sa nama na ljetovanje, dakle, davno. Zato sam planirala da pođem ponovo, čim sam čula da je opet proradila. Vremenske prilike su i dalje bile šućmuraste, pa smo poranili i bili na startnoj poziciji još prije otvaranja. U tom momentu, oblaci su bili sporadični. Do druge žičare vidljivost je bila dobra. Kad smo se spustili sa druge, magla je bila sve brža i brža. Mi smo se, takoreći, trkali s njom. I ugrabili smo momenat da uočimo Crno jezero i fotografišemo. Tri minuta kasnije stigli su neki Španci koji su se više zadržali diveći se okolini i zakasnili. Od Crnog jezera dijelila nas je neprozirna magla. Ja sam im pokazala fotografiju sa fotoaparata da vide šta su propustili. Radnici nacionalnog parka su upravo postavljali info tablu na kojoj su označeni svi vrhovi koji mogu da se vide sa tog mjesta. Bila sam oduševljena. Ipak, svi smo izrazili bojazan za izdržljivost table po surovim durmitorskim zimama. Ko se sljedećeg ljeta popne na Savin kuk, neka javi je li tabla preživjela.

Sišli smo tumarajući kroz maglu i srećno se dokopali žičare. Dok smo se vozili donjom žičarom granulo je sunce, a ja sam se nanovo divila čuvenoj sposobnosti životinja po planinskim predjelima da “pasu pod ručnom”. Tako su i ove ovce odozgo izgledale.

(Malu) Crnu Goru sam, prvi i jedini put, obišla prije 17 godina. Tada sam imala neobični osjećaj da sam se našla na kraju svijeta. Nikad nisam zaboravila to osjećanje koje me je tad bilo obuzelo. Htjela sam da provjerim da li se nešto promijenilo. I, jeste. Skroz. Ne znam da li se promijenilo selo ili ja, tek, doživjela sam ga na skroz drugi način. Nekako mi se učinilo puno većim, sa mnogo više kuća. Nad selom bdije Radoje Dakić. Kad mu je propala firma vratio se u selo. Doduše, muzej ima novi krov, ali nismo dokučili da li ima eksponata i koje mu je radno vrijeme. U svakom slučaju, ko boravi na Žabljaku više dana, treba da prošeta i do sela koje je zbog snijega odvojeno od civilizacije većim dijelom godine.

Kad su najavili skroz vedar dan, odlučili smo se na prvi uspon. Ne znam zašto smo toliko čekali da se popnemo na Crvenu gredu. Jedno negativno iskustvo poznanika nas je godinama odbijalo od ove ture. S druge strane, kad god bismo došli na Poljanak da beremo jagode ili dok smo se, penjući se ka Ališnici, odmarali na Crepuljinoj poljani, krivili smo vrat prema Crvenoj gredi i divili joj se izdaleka. Kad smo konačno pošli, bili smo oduševljeni, kao malo kojim usponom. Popeli smo se bez imalo napora, a sve vrijeme je pogled, bilo na Jablan jezero, bilo na okolne planine, bio izvanredan. Kad sam sa vrha, u jednoj liniji ugledala Zminje i Crno jezero (jedno zeleno, drugo plavo), proglasila sam ovaj uspon omiljenom turom, koju mogu da preporučim svima onima koji nisu neki vrli planinari (bilo da su početnici ili da kubure s kondicijom).

Naravno, sad smo mogli da gledamo iz ptičje perspektive i Poljanak i Crepuljinu poljanu, Žabljak i okolina su se pružali kao na tacni, a vrhovi su se ređali, samo ih je trebalo prepoznati bez info table. Uspjeli smo da uočimo Šljeme, Savin kuk, Međed, Planinicu i, naravno, Bobotov kuk. Kad smo se spustili do Jablan jezera bili smo odmorni kao da se nismo popeli preko 400 visinskih metara. Toliko odmorni da smo se sjutradan odlučili za uspon na Raklje. Htjedoh i to da uguram u ovaj blog, ali odustadoh. Bilo bi previše. A i avantura zvana Raklje ipak zaslužuje zasebnu priču. Tako demantovah nevjerne Tome da na Žabljaku za mene nema ništa novo. Bilo je, a biće i sljedećeg ljeta kad se uputim tamo.

I još nešto. Iako mi se moj drug Mikeli ruga što mi blog ima šemu po kojoj cvijeće ide na kraju, neću zbog njega da mijenjam rutinu. Posebno ne jer je početkom jula cvijeća bilo u izobilju. Čak sam, po prvi put na Durmitoru, uočila albanski ljiljan. Potpuno je razumljivo što se upravo ovdje sredinom jula održava manifestacija zvana “Dani planinskog cvijeća”.

Preuzeto sa: Jasnina putovanja

Galerija

( Jasna Gajević )