V(j)etrovi me lome

Šta očekujem od nove vlade?

Ništa.

Makar dok ministri ne počnu da liče na svoje prethodnike.

A onda opet u litije.

* * *

Svako zna nekog ko je umro od posljedica koronavirusa.

Navikavamo se na smrt kao na život...

* * *

I ne sluteći da će sahrane, na razmeđi druge i treće decenije 21. vijeka, biti naša surova svakodnevica, profesor latinskog i francuskog jezika u Barskoj gimnaziji Momčilo Vuković je, prije dvadesetak godina, pitao svoje đake o etimologiji riječi sahraniti. Većina je rekla da sahraniti vuče porijeklo iz riječi sačuvati, pohraniti kosti i slično. Jedna djevojčica je kazala da ima suprotno mišljenje, ali da joj je neprijatno da ga iznese. Profesor je ohrabrio, jer je uvijek cijenio one sa sopstvenim stavom i ona je rekla da sahraniti, u stvari, znači skinuti sa hrane.

Jedan od najobrazovanijih Barana svog vremena, profesor Vuković se, pričao je kasnije dr Ljubu Živkoviću, zamislio, iako je znao da učenica nije u pravu.

A dobri doktor veli da je cura samo gledala u budućnost.

* * *

Otišao je Džej. Ostale su njegove pjesme i osmijeh. Imao je glas koji je kovitlao emocije i pjesme idealne za tugu i samosažaljenje. Bio je Rom. A to znači da mu nije bilo lako u ovom nehumanom i licemjernom svijetu, punom predrasuda, zlobe i zavisti. Među ljudima spremnim da se u svakom času podsmjehnu i omalovaže drugog i drugačijeg.

Naša porodica smatra ga svojevrsnim vezivnim tkivom preko pjesme „Vetrovi me lome, ja teram po svome...“ koju smo često uglas pjevali, naročito ljeti, na povratku sa Velike ili Kraljičine plaže. Zahvaljujući prvenstveno toj, ali i nekim drugim pjesmama, kilometarske kolone i napredovanje puževskim korakom, posmatrali smo kao da nas se ne dotiču, čudeći se poslije: „Zar već Bar?“

* * *

Vratila se Tanja iz Bostona. Koliko će me držati ovo poštovanje prema nevidljivim, dosadnim, jednoličnim poslovima koje svakodnevno obavlja u kući, posebno u kuhinji, ne znam.

A neće dugo. Čovjek se lako navikne na dobro i sve brzo zaboravlja...

* * *

Možda najčešća fraza glasi: „Stara, dobra vremena“. U njoj mnogo toga staje: i žal i rezignacija i prekor i nemirenje sa stvarnošću. A prije svega se odnosi na to da je nekad sve bilo bolje.

Sve češće hvatam sebe da je koristim. Kao nedavno kad sam objašnjavao da su nove generacije „neučinjene“. Mogu nešto za drugoga da učine ukoliko im je usput i ako to bez bilo kakvog napora mogu da obave. Prstom ne bi mrdnuli ako to podrazumijeva da će biti narušen njihov komoditet.

Da li je tako ranije bilo? Čini mi se da nije ili barem nije bilo dominantno.

* * *

Krilaticu „navika jedna muka, odvika stotinu muka“ shvatio sam na banalnom primjeru. Nekad sam spavao cijele noći „u cugu“ po osam sati. Sada ne mogu preko pet-šest jer ustajem „po radi sebe“. Po navici, otkrijem se i brzo ustanem, kao nekad, pa se poslije vraćam u hladnu postelju, umjesto da jorgan raširim do povratka i sačuvam toplotu kreveta. I svake noći se isto ponavlja.

Vjerujem da su me razumjeli moji ispisnici, oni mlađi su u čudu: o čemu ovaj priča...

* * *

Ne mogu da se riješim još jedne loše navike. Uveče, poslije pola noći, umjesto da spavam, igram šah, na sajtu chess.com. Onda mi se razbije san i ne mogu da zaspim. Ali, ni to nije najgore. Sve bih sebi oprostio kad ne bih gubio češće nego što dobijam. Jer, u te sitne sate igraju dobri šahisti kojima šah nije samo zabava nego i muka i sa kojima nije lako igrati. Preko dana još i naletim na nekog „pacera“, uveče rijetko.

* * *

Okitili smo jelku. Ranije nego ikad. Valjda iz velike želje da ova 2020. godina što prije prođe. A neće, tjeraće ona ovako sve do ponoći 31. decembra. Neće preskočiti ni jednu jedinu sekundu, kao da zna koliko nam je neprijatno u njenom društvu i koliko jedva čekamo da joj vidimo leđa...

( Milan Vujović )