Svjedočanstvo nepokorivosti jednog sela
Pripreme za ustanak počele su noć prije sastankom predstavnika Komunističke partije i seljana, u kestenovoj šumi u mjestu Mali potok dogovoreno je da 19 Lekovića uzme puške u ruke, ispričao je za “Vijesti” Drago Leković koji je 1941. imao osam i po godina...
Izdignut od ostalih kuća u dolini filmske ljepote crmničkog sela Godinje nalazi se spomenik posvećen žrtvama Balkanskih ratova, Prvog i Drugog svjetskog rata.
“Palim za slobodu”, natpis je na obje spomen-ploče spomenika - svjedočanstva najtežih vremena u kojima se mještani nisu pokorili sili.
Jedan od takvih je i Trinaestojulski ustanak u Virpazaru, čime je počeo otpor protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori u kome su dali značajan doprinos Godinjani.
Prema dijelu istorijiskih pisanja u Viru (Virpazaru) je pukla prva ustaničika puška u Crnoj Gori.
Pripreme i oslobođenje Virpazara
Pripreme za ustanak u Godinju su počele noć prije sastankom predstavnika Komunističke partije i seljana u kestenovoj šumi u mjestu Mali potok. Tu je dogovoreno da 19 Lekovića iz Godinja učestvuje u ustanku, ispričao je za “Vijesti” Drago Leković koji je tada imao osam i po godina.
“Tu je iznesen predlog da se ide na Virpazar na oslobođenje od Italijana, na tom sastanku je odlučeno ko će sve da učestvuje, prijavilo se 19 Lekovića, imali su sopsteveno oružje. Onda su okupili narod iz zaseoka Lekovići na Guvnu i saopštili selu da je odlučeno da se napada Virpazar, da se tjera neprijatelj i osvajač iz Crne Gore”, kazao je Drago Leković za “Vijesti”. Dodao je da su ustaničke grupe bile sastavljene od ljudi starosti od 15 do 50 godina i raspoređene na tri punkta sa planom da napadnu Italijane prije nego što svane, između tri i četiri sata ujutro.
“U međuvremenu je došla osoba iz Komunističke partije koja kontroliše da li su ustanici na svojim mjestima i rekla da se ustanak odlaže. Nastala je tišina i muk. Onda je vođa ustanika sa tog područja - Blažo Jošov Orlandić razmišljao šta da uradi, odjedanput je došao i rekao da kreću u napad i oni su otišli u Vripazar i oslobodili ga. Drugi punktovi nisu učestvovali”, rekao je Drago. Istakao je da djecu u tom metežu nisu primjećivali i da su sve bez problema sa strane posmatarali i da u ustaničkoj noći niko nije mogao da spava.
“Nismo spavali, ni djeca, ni mladi, ni stari. Mislili smo da će svi da izginu, jaka je bila italijanska posada na Virpazaru, bilo ih preko 100, strašno naoružani, najsavremenijim oružjima, dok su naši imali samo puške i pištolje i jedan puškomitraljez, odnosno dva, ali jedan nije dejstvovao, odjedanput se pokvario i nije metka ispalio”.
Dolazak fašista u selo
Nakon nekog vremena od herojskog djelovanja u Viru došle su kaznene posade Italijana kako bi, tvrdi Drago, one koji su digli Trinaestojulski ustanak uhapsili i sproveli u logore.
“Najveća žega, fašisti, svi u crnim košuljama, okupirali selo, jer su dobili obavještenje da je ustanak počeo odatle, da je tu pokrenuta inicijativa da se diže i da je tu vođa i da se jave i predaju oni koji su učestvovali u ustanku. Bila je tišina... i dolje su kod mosta okupili čitav narod i staro i mlado i sve što je bilo pokretno... Mi smo se djeca tu pored igrali, nas nije dirao niko, nije ni obraćao ni pažnju na nas, ali mi smo svi imali priliku da vidimo što se dešava. To je bilo grozno i stravično na nas djecu uticalo, gledate kad će da ih pobiju, postavili puškomitraljeze na sve strane, užas jedan, strahota - ratna strahota, ratna okupacija, traže jednom i drugom da se jave oni koji su učestvovali, nije se javljao niko...”.
Istakao je da se odjednom njegov rođak Velimir Veliša Leković, likovni umjetnik, javio i predao.
“On je odlučio da se preda, on je bio bez porodice, imao je samo oca... Izletio je iz mase na jedan veliki kamen i koliko mu je grlo dalo kazao: ‘Ja sam vođa, ja sam organizovao ustanak, ustali smo protiv vas, jer nikad naši preci nijesu dozvolili da ih neprijateljska čizma gazi, ja sam odgovoran za sve’. Čitavu krivicu je prebacio na sebe, smatrajući da žrtvuje sebe za slobodu ostalih, jer su svi mislili da će tu biti pokolj i pomor naroda, velika masa naroda je bila, to što je bilo pokretno, od 500 žitelja, bilo je 400, sve je bilo tu na okupu, oni su bili iznenađeni”.
Drago je dodao da je herojski podvig iznenadio i italijanskog oficira koji mu je prišao i rekao da dok je živ Veliši neće faliti dlaka s glave. Ipak obećanje nije održano, pa je Veliša sa još petoricom, takođe dobrovoljno prijavljenih kao organizatori ustanka, odveden u logore u Albaniji i Italiji. Dio njih je uspio da pobjegne iz logora i priključi se u oslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. “To je jedinstveno, to je samo vezano za naše selo, Veliša se sam žrtvovao, jer je vidio da će praviti osvetu, to su bili čisti fašisti sad su mi pred očima”, kazao je Drago Leković.
Jedan od onih koji se dobrovoljno predao je i stric Zorana Lekovića, Pavle, kojeg su partizani kako bi ga spasili iz logora u Albaniji zamijenili sa deset italijanskih oficira.
“On se nakon toga priključio Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi i 1943. godine poginuo u Lipovu kod Kolašina”, priča za “Vijesti” Zoran Leković.
On se sjeća iz priča starijih da je 19 Lekovića okupio Đoko Savov zvani Crni kako bi napali okupirani Virpazar.
“Nije nikoga drugo uspio da pridobije, jer ovdje postoji bratstvo Velovići, Nikači i Perazići. Tako da su uglavnom u napadu učestvovali Lekovići”, kazao je Zoran.
On je dodao da je jedan od 19 Lekovića bila i prva žrtva Trinaestojulskog ustanka - Đoko Mašov.
Kako bi buduće generacije odbranili od zaborava herojstva Lekovića, Zoran i njegovi rođaci su podigli spomen-ploču u zaseoku Godinja, gdje Lekovići dominantno žive.
“Mi smo podigli ploču u spomen naših 19 Lekovića. To što smo napravili je za sve Lekoviće koji su učestvovali u Drugom svjetskom ratu. Kako je ko umirao, tako smo dopisivali imena i napravili takav redosljed i ostavili budućim generacijama da se sjećaju”.
Ovu ploču su, kao i Guvno koje je arhitektonski karakteristično za Godinje, podigli bez finansijske pomoći Opštine i resornog ministarstva.
Ipak, sva herojstva iz Balkanskih, Prvog i Drugog svjetskog rata utkana su u spomeniku u dolini Godinja.
“Za mene ovaj spomenik predstavlja, kao i za svakog normalnog čovjeka, jednu posebnu zahvalnost prema tim žrtvama, jer svi ti koji su upisani na tom spomeniku su ljudi koji su branili našu slobodu. Drugačije se ne bih mogao osjećati nego ponosan i zahvalan”, kazao je Zoran.
Ruiniranim stepenicima do svjedočanstva jednog vremena
Sa žaljenjem je dodao da spomenik nije uvršten u kulturne spomenike Crne Gore i da se do ovakvog svjedočanstva vremena dolazi ruiniranim stepenicama, dok se obrušava kamena podloga na kome se spomenik nalazi.
“To su ti propusti koji su se dešavali... U selu pored Godinja, bila je rekonstrukcija i opravka, što ja pohvaljujem i zahvaljujem Opštini Bar, ali kad sam ja napisao pismo ispred ovog sela predsjedniku da ovom spomeniku treba dati par hiljada eura da napravimo stepenište, da se i on renovira, nisu htjeli ni te dvije, tri hiljade, a tamo je dato nekih 10 do 12 hiljada”, kazao je Zoran.
Iz Opštine Bar nisu odgovorili zašto nije uvažen zahtjev za rekonstrukciju spomenika u Godinju.
“Mi moramo da poštujemo te žrtve, mi smo na toj njihovoj krvi i datom životu za slobodu živjeli kako smo živjeli i kako ćemo ubuduće živjeti. Odbaciti takvu prošlost i hrabrost i junaštvo i stavljati i staviti, kako bismo mi rekli u ovom selu rekli, u lominama i dračama, da se ne vidi, to je sramota za društvo i za nas seljane. Međutim mi ne dozvoljavamo, evo vidite, koliko-toliko, koliko nam mogućnosti dozvoljavaju, mi to održavamo”, zaključio je Leković. Iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara je saopšteno da spomenik nema status kulturnog dobra, niti je pod zaštitom Ministarstva kulture.
Nedaleko od ovog spomenika nalazi se spomen-ploča posvećena Blažu Jošovom Orlandiću i u evidenciji je Nepokretnih kulturnih dobara.
Na ploči je to mjesto gdje je postavljena upisano kao mjesto njegove pogibije. Iako često neusaglašeni oko istorijskih interpretacija, nekolicina mještana u razgovoru za „Vijesti“ su se usaglasili da Blažo Jošov Orlandić nije poginuo na tom mjestu.
Spomenik simbolizuje buktinju
Iz Sekretarijata za kulturu, sport i mlade Opštine Bar su potvrdili “Vijestima” da je spomenik podignut 1971. godine.
“Spomenik je podignut na brdašcu Gorica u selu Godinje. U centralnom dijelu stilizovanog guvna na kamenom platou, postavljen je četvorostrani postament iznad kojeg se uzdiže betonski blok, koji simbolizuje buktinju. Spomenik je posvećen palim Godinjanima u oslobodilačkim ratovima. Sa dvije strane postamenta u reljefu od bronze, prikazane su borbe iz ratova. Reljefne ploče na postamentu su dimenzija 175 x179 cm. Na preostale dvije strane ispisani su tekstovi na crnim mermernim pločama, dimenzije 130 x 80 cm. Spomenik je urađen od betona, visine oko pet metara. Od podnožja do vrha brdašca vodi 58 uskih kamenih stepenica”, saopšteno je iz Opštine Bar.
Nije navedeno ko je autor spomenika jer, kako su objasnili iz Sekretarijata za kulturu, sport i mlade Opštine Bar, oni raspolažu sa podacima koji su dostavljeni od strane Udruženja boraca NOR-a i Antifašista Bar, kao i podataka koje posjeduje JP Kulturni centar Bar.
“Pretpostavlja se da je ranije postojala obimnija dokumentacija o mnogim spomen-obilježjima koja je stradala u zemljotresu, odnosno nekoj od poplava u tadašnjem depou, odnosno arhivi gdje se čuvala”, naveli su iz Opštine Bar u odgovoru.
Arhitektonsko djelo dovoljno za čitav život
Izvori sa internet stranica govore da je autor spomenika arhitekta Ljubo Vojvodić, a dva potpisa na reljefu postamentu da je to djelo Olje Ivanjicki. Za arhitektu spomenika Andriju Markuša, spomenik u Godinju je daleko najbolje Vojvodićevo djelo.
“I ne samo da je njegovo, nego i Olje Ivanjicki, koja je svoj doprinos - svoje djelo ostvarila na postamenu. Tu se nalaze dva njena reljefa, koji prate kružnu-obličastu formu postamenta. Reljefi su puni dinamike, kako i priliči boju kao izabranom motivu, sa likovima gorštaka u borbi nad borbama bez uzmaka. Pogibija je nazad, a ne naprijed na uprte cijevi pušaka”, kazao je Markuš za “Vijesti”.
On je dodao da je ovim spomenikom za teška vremena obilježeno još jedno prerano žrtvovanje, bez kojeg ovom narodu nije bilo opstanka - “u slobodi nastanka - sjećanja bez suze prestanka”.
“Na brežuljku od kamena na kamenu, spomenik nastavlja ka nebu kao uspravljena stijena - gromada, kakvi su i ljudi kojim se podiže. Spomenik nastavlja smirenim transponovanim stilizovanim formama u lapidarnom izrazu. Koncipiran je kao grupacija, kao tvrd orah u rascvjetanju - očito do cvjeta, sem pupoljka, da ne stigne u prekraćenom životu. Grupacija izdvojenih cjelina - njih pojedinačno i u zajedništvu - u junaštvu čvor svezani”, rekao je Markuš. Istakao je da je djelo Ljuba Vojvodića veoma rijedak primjer potpune skladne srazmjere spominika i brežuljka, kao da je brežuljak nastao zbog spomenika u pripremnim radovima.
“Sve je jasno vizuelno kazano bez još koje riječi da se doda spomeniku. Ovdje je Vojvodić zabilježio ogroman skok. Jedno ovakvo djelo dovoljno je za čitav život, da drugo iz čijeg opusa nije toliko važno. Vojvodić je ovdje u jednoj riječi rekao sve, za razliku od većine njegovih drugih djela - dugih priča a malo rečenog, sa usiljenim i nepotrebnim detaljima na spomenicima”, zaključio je Markuš.
Pojedine arhitekte smatraju da su antifašistički spomenici građeni na uzvišenjima u odnosu na ostale građevine kao simbol dominantnih vrijednosti društva koje se ne smiju preispitivati i oko kojih ne može biti spora. Iz Opštine Bar za “Vijesti” su takođe naveli da se na mjestu gdje danas stoji spomenik, nalazila crkva manjih dimenzija.
“Postoje predanja da su crkvu porušili Turci tokom opsade Godinja i u njoj postavili top i pretvorili je u utvrđenje. Nakon ovog događaja Godinjani je nisu htjeli više obnavljati, a njeni ostaci su postojali sve do izgradnje spomenika”, saopšteno je iz barske Opštine.
Evropa stenjala pod fašističkom čizmom
U istoriji Crne Gore posebno se naglašava Trinaestojulski ustanak kao herojski čin, pa tako Radoje Pajović u zborniku radova “Crmnica, nasljeđe i budućnost” je naveo da taj događaj predstavlja fenomen u istoriji Drugog svjetskog rata.
“On je to zaista i bio, jer je buknuo u vrijeme kad je gotovo sva Evropa (sa izuzetkom Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i neutralnih država) stenjala pod nacifašističkom čizmom i kad su Hitlerove snage prodrle u teritoriju SSSR i do 600 km, to je inspirisalo Žan Pol Sartra da odmah poslije završetka Drugog svjetskog rata izjavi da bi se takvim događajem ponosili i mnogo veći narodi, a kamoli jedan tako po broju mali narod kao što je crnogorski. Na naučnom skupu u CANU 1995. godine povodom 50 godišnjice Trinaestojulskog ustanka, čulo se i mišljenje bivšeg francuskog predsjednika, koji je govorio povodom jubileja pobjede nad fašizmom. Na pitanje novinara koji bi događaj izdvojio iz kompleksa Drugog svjetskog rata, on je odgovorio bez ikakve sumnje Trinaestojulski ustanak. Crnogorski narod je tog dana progovorio svojom dugovjekovnom slobodarskom tradicijom i nadmašio sebe. Silina ustanika iznenadila je svakoga. U prvom redu italijanskog okupatora”.
Godinje - biser Crmnice
Godinje se opisuje kao jedinstvena ruralna sredina u Crmnici, udaljena 300 metara od Skadarskog jezera, sa specifičnom arhitekturom i zadivljujujućom prirodom.
Kuće su naslonjene jedna na drugu sa voltovima i tersama, neke stare i do 700 godina, povezane podrumima, pogodne za život i za odbranu.
Kamene godinjske kuće podsjećaju na srednjovjekovnu gradnju. Ima preko 15 izvora koji nikad ne presušuju.
Čuveni su po vinu i ljetnjikovcu Balšića u kome su često boravili naročito Jelena Balšić (srednjovjekovna dinastija koja je vladala Zetom od oko 1360. do 1421. godine).
Njenu ljepotu ističe i mještatin Neven Leković, koji u razgovoru za “Vijesti” ističe da je Crmnica na iznenađenje i nas domaćih prepoznata kao turistička destinacija, a Godinje kao njen biser u turističkom, ahitektonskom i istorijskom smislu.
“Nažalost Godinje je nedovoljno istraženo, sačuvano, još manje zaštićeno... U tom Godinju bi kao najsvjetliji dio naše istorije trebalo da sija i spomenik, koji je sjećanje na one koji su bez kalkulacija položili živote za budućnost njihovih, naših porodica i naše otadžbine. Pravi primjeri junaštva za svjetliju budućnost svih nas”.
( Alisa Hajdarpašić )