Novljanka dvije decenije u "Čistoći: Metlom othranila i školovala djecu
Ona će i novogodišnje praznike provesti radno, sa metlom, ali i sa osmijehom i optimizmom da će joj dani koji dolaze biti srećniji
Novljanka Dijana Vukmanović već dvadeset godina radi u “Čistoći” i ističe da je metla othranila i školovala njenu djecu.
Ona će i novogodišnje praznike provesti radno, sa metlom, ali i sa osmijehom i optimizmom da će joj dani koji dolaze biti srećniji.
Dijanu, njenog supruga i tada troje male dijece, ratni vihor je 90-ih godina prošlog vijeka doveo iz Sarajeva u najveći bokeljski grad.
Ona kaže da je imala sreću da brzo nađe posao u “Čistoći”, gdje radi i danas.
“Počinjem da radim ujutru u šest sati, bez obzira da li pada kiša, duva vjetar, peče sunce, ili je temperatura ispod nule. Radim i praznicima, istina tada imamo uvećanu dnevnicu. Sada mijenjam kolegu, pa čistim ulice u centru grada, inače moj rejon je glavna ulica od zgrade Opštine do Tople i 11 sporednih ulica i skala. Nije mi teško, navikla sam da radim“.
Na pitanje da li njeni sugrađani vode računa o čistoći javnih površina, izbjegava direktan odgovor, već diplomatski kaže:
“Važno im je da im je kuća čista, a drugo ih ne interesuje. Očistim ulicu i kada se istog dana vratim odakle sam počela, izgleda kao da metla tuda nije prošla“.
Kaže da nije imala neprijatnosti zbog posla koji radi, a ako je neko i gleda sa nipodaštavanjem - ne obraća pažnju.
Priča da je završila srednju usmjerenu školu ekološkog smjera, počela da studira sociologiju, ali da je cijeli radni vijek sa metlom u ruci.
“Poslije godina nemaštine i života izbjeglice u kolektivnom smještaju, dobila sam stan prije petnaestak godina i imam sve uslove da budem zadovoljna. Plata je mala, najmanja u opštini”.
Ističe da se osjeća snažnom i da se ne libi ni drugog posla.
“Čistim ulaze stambenih zgrada, dvorišta, podrume... ko god me pozove. Ne bježim od posla, đon me održava“.
Nema beneficirani staž i do penzije, o kojoj kaže da ne razmišlja, treba joj još 15 godina.
“Zdrava sam i dobro se osjećam, a moja djeca u šali kažu da ne mogu ništa da ne radim i da ću sebi nešto naći i kada završim radni vijek“.
Ističe da je djeci žao kada vide koliko radi i kako se mučila u životu da ih prehrani.
Priča da od svega najviše mrzi nepravdu, a najviše je raduje i ispunjava ponosom što je, kao udovica, uspjela da školuje djecu - sinovi rade kao taksisti, a kćerka živi u Sarajevu.
Dijana živi u skladu sa izjavom Nikole Tesle: “Čovjek je rođen da bi radio, kako bi trpio i kako bi se borio, ko tako ne čini - mora propasti“.
( Slavica Kosić )