Demokratska partija socijalista - od Žute grede do dekadence

Vrijeme je majstorsko rešeto. A ono što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi. Pelcer koji je posijan AB revolucijom u Crnoj Gori s kraja osamdesetih, prirodno se poslije 30 godina ovaplotio u ono što je bio njegov genetički materijal.

Iz toga perioda kao dijete pamtim izuzetno dragu gorštačku ljudinu, istinskog i osvjedočenog komunistu, nekadašnjeg predsjednika jedne opštine na sjeveru Crne Gore. Pamtim toga pjesnika, zaljubljenika u Crnu Goru, Crnogorca starog kova, koji je u porodičnom razgovoru kojem kao četrnaestogodišnjak i njegov srodnik prisustvujem i svjedočim, tadašnje “mlado crnogorsko rukovodstvo” nazvao tako slikovito i što bi danas mladi efektno rekli - moćno, zelenguzi…

Ne želeći da vrijeđa, niti je u njegovoj prirodi bilo mjesta za uvredljive note, onako sugestivno, kako to samo pjesnik može, našao je lirsku crticu koja je mlade, lijepe i pametne tada bojila do srži. Ali ni taj dobri, vedri, pronicljivi i znameniti čovjek, zaklet na vjernost idealima jugoslovenstva, nije mogao ni u bezgraničnoj mašti pjesnika dotaći more bestidnosti prema kojem će mlado rukovodstvo razapeti jedra političke organizacije u nastajanju.

Na talasu nacionalističke agende, vješto plivajući i gnjureći, a opet se skrivajući pod skute Miloševića, projektovali su političkog mutanta, nazivajući ga Demokratskom partijom socijalista (DPS). Taj će mutant zagospodariti malom republikom koja izlazi na Jadransko more.

Značajan dio nomenklature koji je porodio i u periodu tranzicije predstavljao DPS izopšten je iz političke arene u ove tri decenije. To se radilo najraznovrsnijim situacionim inženjeringom, nekad malo bučnije, a češće tiho. No, agenda je uvijek ostajala ista i personifikovana u liku i djelu najdugovječnijeg uživaoca plodova jednog klijentelističkog poretka na evropskom tlu.

Projektante i izvođače radova na izgradnji političke strukture pod imenom DPS nesumnjivo je karakterisala rijetko gdje zabilježena sposobnost preživljavanja na uzburkanim vodama postkomunističkog perioda i tranzicijskog talasa poslije pada Berlinskog zida. Na istorijskim razdjelnicama nomenklatura je, prateći nagon za samoodržanjem i osluškujući dešavanja u okruženju i šire, uvijek hitro reagovala na pojave pikova na haotičnom grafikonu postjugoslovenskih kriza, prilagođavajući se vješto obrisima nadolazećeg perioda globalizacije.

Nije vladajuća nomenklatura DPS-a marila za političke uzuse, pravila uzornog života u političkoj zajednici još od antičkih vremena, razvoj demokratskih načela niti za fizionomiju političke arene. U cilju održanja na vlasti partija je nesvakidašnje često mijenjala program, doktrinu, svjetonazore, orijentaciju, što je, doduše sa laičkog stanovišta posmatrano, moglo nekad stvoriti percepciju modernizacije i napredovanja navedenog političkog subjekta.

U suštini, sve je to bila samo dobro osmišljena predstava kako bi se lupa javnosti i vanjskih posmatrača odvukla što dalje od neophodnog skeniranja suštinskih pitanja društva koje je u tranziciji. Loše kadrovsko planiranje, klijentelistički putevi uspona u partijskoj strukturi, kao i neadekvatan i nedostajući prostor za razvijanje kritičkog mišljenja i borbe frakcija koje bi vodile kadrovskom razvoju unutar partije, uklonili su i minimalni potencijal za regeneraciju partijske misli, koja je neophodna za dinamičan i progresivan razvoj svake političke strukture.

Nasuprot tome, na istorijskim raskršćima su oni najjači u hijerarhiji partije, povezani sa konglomeratom interesa van partije, klasterima svakojakog biznisa često upitnog sa aspekta zakona i prava, lako odstranjivali one sa drugačijim predstavama o stvarnosti i različitim političkim stavovima. To su radili predstavljajući javnosti tu borbu kao trijumf modernog nad konzervativnim, novog nad prevaziđenim, reagujući brže, najčešće beskrupulozno, i uvijek i iznova pobjeđujući prvenstveno u medijskim bitkama, koje su istodobno značile i prednost u političkim ratovima.

Ono što fenomenološki isijava kao plod tridesetogodišnjeg nezdravog bitisanja DPS-a na ovdašnjem političkom nebu je otužna slika ostarjelih, potrošenih i prevaziđenih političkih lica, bez ideje i sad već sa upitnom ličnom energijom. Uprkos medijskoj šminki kojom se u par navrata DPS htio predstaviti kao preporođen, podmlađen i regenerisan, ruho starih i izanđalih kadrova teško je presvući.

DPS je danas anahrona politička organizacija, prevaziđena i zastarjela u svojim pojavnim manifestacijama, okoštala i skučena u percepciji neizbježnih globalnih tokova, opterećena i izranjavana aferama u kojima učestvuju njihovi najviđeniji emisari, suviše nemoćna i bez adrenalina, sa tendencijom odlaska u dekadentno.

Trodecenijska era jedne vlasti, započeta egzaltacijom lakovjernosti Crnogoraca iskazanom na dočeku vrha tadašnjih komunista na Žutoj gredi, pa sve do istorijskog građanskog pregnuća na parlamentarnim izborima ove godine, završava se odlaskom DPS-a u dekadencu. Momentum za sanaciju štete kroz iskorak politički hrabrih i odgovornih, ako ih u DPS-u ima, moguć je samo još u narednih nekoliko dana.

Takvih možda ima još samo u mlađem kadru stranke, a mlad čovjek treba jasno i neskriveno da istakne želju da hoće i može da preuzme posao. I da uradi neminovno. Da preuzme kormilo i učini djelo sebi nalik. Na izvješće o eventualnoj političkoj potentnosti među mlađim kadrovima neće se dugo čekati.

P.S. Poslovično naivni i lakovjerni Crnogorci znaju opstati u trpnji i čekanju, dok se “obećanja” zadobijena od mangupa ne ispune. To strpljenje može potrajati i decenijama. Nakon iskustva sa DPS-om u prethodne tri decenije, na to se više nema pravo. Nigda i nigdje.

Optimistično po prirodi i još uvijek punog srca zbog učinjenog istorijskog pregnuća na izborima, zaraženi kovidom, češljamo ovih dana nedavne slike sa dešavanja nakon zaustavljanja kolone vozila na magistrali na Bioču, koju je ka Podgorici predvodio tada prvi na listi koalicije Za budućnost Crne Gore, a sada već predsjednik crnogorske vlade gospodin Krivokapić.

I prođe me neka jeza…

Ali nema šanse, nikad više. Ne znam ni zašto se ovo nađe na samom kraju, s obzirom na to da je pisana crtica o DPS-u. Ali neka ostane tu, neka papir istrpi.

Autor je saradnik Društva za istraživanje politike i političke teorije

( Predrag Kalezić )